Da bi se bar donekle promijenio "osjećaj" iznevjerenosti, Račan, Čačić, Tomčić bi morali skrušeno javno priznati gdje su pogriješili, jer bi tek onda građani mogli ocijeniti i ono što su dobro odradili. No, to je iluzorno očekivati. Ono što ćemo od njih dobiti do idućih izbora jesu "slikice, podaci..."

Građani Hrvatske su na izborima prije tri i pol godine "smijenili" Hrvatsku demokratsku zajednicu ne zbog činjenice što su živjeli siromašno, već zbog još tužnije činjenice — da za to siromaštvo nije bio kriv samo rat već ratno profiterstvo, odnosno lopovluk pod pokroviteljstvom državne vlasti. Tri i pol godine poslije građani Hrvatske loše misle i o novoj vlasti, i to ne zbog još uvijek tužne činjenice da žive siromašno, doduše nešto manje nego prije izbora, već zbog toga što krivci za lopovluk nisu sankcionirani. Ovdje se ne radi samo o tome da nisu zakonski kažnjeni oni koji su se nezakonito "vladali", nego se radi i o tome da je "politika" zadržala jednak status "javne kurve" kakav je u mladoj hrvatskoj državi stekla i u doba vladavine HDZ-a.

Opet, doduše, "kurvarluk" je sada drastično manji, ali je još uvijek dominantni model "vladanja". Dakle, ne radi se o gospodarskom (ne)uspjehu, već je prije riječ o jednoj vrsti "ideološkog" neuspjeha. Ali ne "ideološkog" neuspjeha u strogo političkom, već "ideološkog" neuspjeha u moralnom smislu. E sad, zbog čega su Hrvati naivno mislili da će jedino u njihovoj državi na ovom čudnom planetu politika biti profesija satkana samo od morala i etike i ni od čega drugoga, to je priča koju bi možda dugoročno valjalo ostaviti psiho-socijalnim stručnjacima za proučavanje "hrvatske naive".

Nama se, pak, čini da je razlog toj pojačanoj osjetljivosti građana na moral vladajućih struktura upravo činjenica da je Hrvatska nedavno izišla iz rata za nezavisnost i zbog toga se svaka zloupotreba te "nezavisnosti" svjesno i nesvjesno dodatno mjeri brojem mrtvih, ranjenih, poginulih i prognanih u ratu, mjeri se nemjerljivom težinom odricanja i patnji koje svaki rat donosi sa sobom većini stanovništva.

Naime, "kako ovo" da je bruto društveni proizvod porastao u 2002. za 5,2 posto u odnosu na 2001., najviše u Europi, a birači su još uvijek nezadovoljni? Kako to da je BDP po glavi stanovnika prešao 5000 dolara i došao do 5097 dolara, a birači još uvijek tvrde da im standard nije porastao? Kako to da je nezaposlenost sa 415 tisuća u siječnju 2002. pala na 356 tisuća ove godine, a birači su još uvijek nezadovoljni?

Kako to da je kupovna moć hrvatskih građana u uspoređivanju s tranzicijskim zemljama u protekle tri godine povećana za dvadesetak posto, a ti isti hrvatski birači su još uvijek nezadovoljni? Kako to da uz takav gospodarski rast imamo fiskalnu i monetarnu stabilnost, a birači su još uvijek nezadovoljni? Kako to da imamo porast deviznih rezervi, udvostručenje štednih depozita i kreditnih plasmana gospodarstvu i građanima, smanjenje kamatnih stopa za trećinu, a birači su još uvijek nezadovoljni?

Kako to da se u posljednje dvije godine broj izgrađenih stanova udvostručio, u čemu je utjecaj državno poticane stanogradnje 40 posto, a birači su još uvijek nezadovoljni? Kako to da smo privatizirali samo 32 tvrtke u kojima je država imala većinsko vlasništvo, od čega smo samo osam prodali strancima, a birači su još uvijek nezadovoljni, i to zbog toga jer da previše brzo prodajemo i rasprodajemo državno blago strancima?

U tom istom "kalimerovskom" stilu, Radimir Čačić, ministar javnih radova, obnove i graditeljstva, javno će zavapiti u tjedniku Feral: "Nije istina da se ne događaju pozitivni pomaci. Nije istina da se ne odvijaju procesi, koji se možda još uvijek najbolje i ne vide, i nije istina da se stvari ne pomiču i ne idu nabolje. Autocesta se samo dobro vidi, ali javnosti treba na suvisao i jednostavan način prezentirati što se još radi i što je još napravljeno.

Da sve bude ljepše, u tom istom intervjuu Čačić je doslovno zatražio od dijela hrvatskih novinara da prestanu praviti idiota od njega neargumentiranom kritikom, pogotovo u onom dijelu koje se odnosi na sukob interesa između "Čačića poduzetnika" i "Čačića ministra". Čačić se zauzima za donošenje Zakona o sukobu interesa, a ako u tom zakonu bude stajala odredba da ministri ne mogu biti poduzetnici i obratno, Čačić će se onda — a isto tvrdi i Zlatko Tomčić — odreći ministarske dužnosti i okrenuti se samo poduzetništvu.

"Naše je ljudsko pravo da budemo idioti", sarkastično Čačić ocjenjuje mogućnost da se zakonom "zabrani" poduzetnicima da obnašaju visoke političke dužnosti. Sukob interesa u javnom životu je jedna od onih neuralgičnih točaka liberalne demokracije koja će do kraja svijeta biti predmetom stalnih polemika, ali nama je poslužila, među ostalim, da Čačićevu izjavu "Ne pravite idiota od mene" (kojom je i naslovljen intervju), stavimo opravdano u usta i cijenjenim biračima.

Naime, upravo ta rečenica, samo u množini — "Ne pravite idiote od nas" — stalno odjekuje iz anketa koje Račanu na stol revno donose iz Ureda za odnose s javnošću. Taj stav onog dijela biračkog tijela koji su koaliciju doveli na vlast toliko je glasan, a izbori su toliko blizu, da je Račan s ekipom odlučio povesti medijsku ofenzivu kako bi tim biračima poručio da gospodarska i politička situacija nije toliko crna kao što se to njima, biračima, čini.

I tu dolazimo do biti ove priče: zbog čega očiti gospodarski napredak (pa i uz veliki državni dug od 60 posto BDP-a) građani ne "osjećaju" kao realni napredak, i kao takvog ga ne honoriraju političkim poenima strankama na vlasti. Nije, naime, istina da građani, odnosno većina građana, nema uvid u početak pozitivnih gospodarskih trendova u Hrvatskoj. Nije istina ni da građani to ne počinju osjećati, premda u vrlo malim "količinama" i u svojim džepovima. Nije istina ni da građani ne znaju da će se zbog velikoga prethodnoga gospodarskog "minusa" iz vremena HDZ-a sadašnje pozitivne promjene na makrorazini početi jače osjećati na njihovim životnim standardima tek za godinu, godinu i pol, najviše dvije godine.

Istina je, pak, da su birači s pravom ogorčeni i ljuti na koalicijsku vlast, jer ti pozitivni trendovi kasne dvije godine, a kasne zbog toga što su vladajući političari to vrijeme potratili na pretjerane unutarkoalicijske borbe za fotelje od kojih nije imuna ni jedna stranka na vlasti. Birači su ogorčeni, jer ti pozitivni trendovi kasne zato što su stranke na vlasti prve dvije godine provodile sadističku neoliberalnu ekonomsku politiku, da bi tek onda shvatile kako bi dobro došlo i malo dobrog, starog državnog intervencionizma u nedovoljno formirano i strukturirano gospodarstvo.

Birači su ljuti i zbog već spomenutog sukoba interesa, koji sasvim sigurno ne bi bio toliko bolan da je adekvatno riješen kvalitetnim zakonom. Birači su ljuti zbog toga što politika još uvijek "pogoduje" gospodarstvu. Doduše, to "pogodovanje" je puno manje nego u doba HDZ-a, ali je jednako tako štetno za društveno i financijsko zdravlje nacije. Slučaj Damira Vrhovnika i brodogradilišta "Viktor Lenac", to zorno potvrđuje.

Da bi se bar donekle promijenio taj "osjećaj" iznevjerenosti, Račan, Čačić, Tomčić bi morali skrušeno javno priznati gdje su i u čemu pogriješili, jer bi tek onda građani mogli adekvatno ocijeniti i ono što su dobro odradili u svojemu mandatu. No, to je iluzorno očekivati. Ono što ćemo od njih dobiti do idućih izbora jesu "slikice, podaci..." o nečemu što građani Hrvatske već ionako znaju, ali se zbog toga ne "osjećaju" puno bolje nego za vrijeme bivše vlasti.