Hrvatska je bila jedna od najgorljivijih država zagovarateljica osnivanja suda koji je trebao sankcionirati zločine počinjene tijekom netom vođenog rata. Rezolucija 827 Vijeća sigurnosti od 25. svibnja 1993. godine, stoga je dočekana kao nagovještaj pobjede pravde, s implicitnim uvjerenjem da je haški zatvor isključivo rezerviran za Srbe koji su tijekom rata koračali po Miloševićevim taktovima. No, Haški sud dobio je zadaću procesuirati ratne zločine, a oni, što god se nama činilo, nemaju ni boju ni miris etniciteta, niti, u novom stoljeću s posebnim senzibilitetom za ljudska prava mare za to je li zločinac napadao ili se branio.

Kada je HDZ-ova vlast na čelu s predsjednikom Tuđmanom shvatila da famozna Vukovićeva »doktrina« o nemogućnosti činjenja zločina u obrambenom ratu kod haških sudaca ne pije vodu, te da prihvaćanje Statuta Suda i Ustavnog zakona o suradnji s njim nameće obveze i hrvatskoj državi, odnosno njenim građanima, nevoljko je, s figom u džepu, pristala na »ograničenu« suradnju. Cijenu su platili »pijuni« iz BiH koje je sveprisutna Partija, bez masovnih protesta, liferovala u Haag uz dužne počasti i vlastito pranje ruku. Istodobno, potencijalni optuženici iz Pakračke poljane, Gospića, Medačkog džepa, Lore i inih lokaliteta, za koje su haški istražitelji uveliko prikupljali dokazni materijal, bili su tretirani kao nedodirljivi junaci kojima se »nema zašto suditi«.

Suradnja Hrvatske i Haškog suda došla je na pravu kušnju nakon izbora 2000. i kroz slučajeve Gotovina, Ademi i Bobetko, uz »primjerenu« koreografiju »narodnog bunta«, prolazila različite faze uspona i padova. Ponešto je intenzivirano i suđenje za ratne zločine na domaćem terenu (Rijeka, Karlovac, Split), s različitim pristupima slučajevima i optuženima, a u ponedjeljak je Haško tužiteljstvo predalo istražni materijal o zločinu u Paulinu Dvoru, izlazeći u susret inicijativi iz Hrvatske, što je gesta i ohrabrenja i podrške.

No, ključno u odnosu prema Haškom tribunalu jest pitanje koliko je utemeljena ocjena njegova predsjednika, Amerikanca Theodora Merona, dana prilikom skromnog haškog obilježavanja godišnjice Suda, da je »ta institucija svojim radom dala ključni i trajni doprinos postizanju pravde za narode bivše Jugoslavije«. Ako je riječ o tome da pravdi privede glavne sudionike i podstrekače najvećih zločina, s nadom da će se do 2008., kada bi Sud trebao prestati s radom, suditi i Karadžiću, Mladiću i Gotovini, onda je Meron u pravu. No, dvojbeno je koliko se svi ti procesi i optužnice doista u ovom trenutku u svijesti ljudi, barem u Hrvatskoj, doživljavaju kao zadovoljenje pravde, osuda svakog ratnog zločina, pouka da se zločin ne isplati te garancija da se nešto slično u dogledno vrijeme neće ponoviti.

Kada se danas govori da je potpuna suradnja s Haškim sudom glavni politički filter za hrvatsko uključivanje u Europsku uniju, onda se još uvijek nađu »tvrde glave« koje, što iz čuvanja vlastitih pozicija, što iz naivnosti ili gluposti, što zbog podložnosti nacionalističkoj manipulaciji, tvrde kako je riječ o diktatu svijeta ili držanju Hrvatske u podređenom međunarodnom položaju. Vukovićeva »doktrina« i dalje je žilava. Ratni zločini ne zastarijevaju, niti živimo više u sredini prošlog stoljeća, u vremenu De Gaullea, Staljina, Tita..., kada su »pobjednicima« bila dopuštena nekažnjena iživljavanja nad »pobijeđenima«. Svijest o ratnim zločinima i potrebi njihovog procesuiranja danas je temelj demokratskih poredaka, unutrašnja potreba svake države i dokaz njene pravne i moralne snage, a ne nešto što se nameće izvana kako to neodgovorno ističu ocvali tumači »nacionalističke istine«. Zato će, ako im je stvarno stalo do moderne države, i kada Haški tribunal prestane s radom, političke elite na vlasti u Hrvatskoj imati zahtjevan zadatak da dovrše njegovu misiju postizanja pravde i njenog vrednovanja, kako u pravnom tako i u političkom smislu, lomeći otpore u glavama još mnogih.