Vjesnik: 30. 05. 2003.

Što rade novinari u Kaznenom zakonu

Izmjenama KZ-a, u 203. i 309. članku novinari postaju odgovorni za uvredu i klevetu, ali i za »pritisak na sud« jer se inkriminira »sustavno iznošenje mišljenja« na račun suda i suca u konkretnom predmetu/ Ako to znači da će se sudačke revije u sudnicama, nezakonitosti glavnih rasprava i mućke u istrazi morati prešućivati, onda se suce koji »ometaju pravdu« javno amnestira i štiti i kad to ne zaslužuju

VLADO RAJIĆ

Prva tvrdnja: novinara je ionako previše u postojećem kaznenom zakonu. Članak 48., koji govori o krivnji u posebnim slučajevima kad su kaznena djela počinjena u sredstvima javnog priopćavanja, u najnovijoj se promjeni briše. Dakle, iz Zakona ispada krivnja glavnog urednika, nakladnika i tiskara za nepropisno poslovanje u vezi s izdavanjem novina i publikacija, što uz Zakon o priopćavanju ionako nije sadržaj kaznenopravne odgovornosti. Međutim, u tom paketu ispada i odredba o zaštiti autora kojem je glavni urednik objavio informaciju bez njegova pristanka. Dobro ili loše rješenje? Vidjet će se.

Druga tvrdnja: novinari su jedna od rijetkih profesija koja se proslovom spominje u Kaznenom zakonu. Uvreda i kleveta su kaznena djela u kojima je kvalificirani oblik upravo objava uvredljivoga i klevetničkog sadržaja u novinama i drugim medijima. Isto vrijedi i za kaznena djela iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika, odnosno predbacivanja kaznenog djela.

Treća tvrdnja: članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava izrijekom naglašava pravo na slobodu izražavanja (u to izražavanje uključena su i četiri spomenuta kaznena »novinarska« djela) i za tu slobodu podrazumijeva i odgovornost.

Jamstvo te odgovornosti je država i njezini zakoni kojima se sloboda izražavanja može podvrgnuti ograničenjima i kaznama ako se slobodom izražavanja ugrožavaju ugled i prava drugih, odavanje povjerljivih informacija i nepristranost sudbene vlasti.

Što se, novinarski gledano, događa u reformi Kaznenog zakona. Prvo, reformira se 203. članak tog zakona. Dosadašnjim rješenjem isključena je protupravnost za uvredu, klevetu, iznošenje privatnosti i predbacivanje kaznenog djela ako njihovo iznošenje nije imalo za cilj naškoditi nečijoj časti i ugledu. Novim rješenjem briše se kleveta i predbacivanje kaznenog djela.

Kad se usporede sadržaji postojećeg 203. i novog 203. članka sa sadržajem 10. članka Europske konvencije za zaštitu ljudska prava, vidljivo je da novo rješenje više drži do Konvencije nego dosadašnje.

To, međutim, ne znači da su novinarski krugovi prihvatili tu logiku. Dapače, velik dio novinara smatra da će time dobiti dodatna ograničenja u slobodi pisanja i informiranja. Odgovornost za klevetu smatra se začetkom progona novinara i urednika. Bez obzira na to što su i po starom rješenju stotine tužbi protiv novinara zasipale sudnice. Jer, kleveta je i dalje ostajala nedirnutom kao kazneno djelo u novoj i staroj varijanti Kaznenog zakona.

Reći da ukidanje protupravnosti za klevetu ograničava slobodu tiska samo je krupni dokaz u tezi da novinari zapravo nemaju što tražiti u kaznenim paragrafima.

Mijenja se, međutim, i 309. članak KZ-a. Ta se odredba zove »ometanje pravde«. Posebno je zanimljiv treći stavak tog paragrafa u kojem se inkriminira »sustavno iznošenje mišljenja« na račun suda i suca u konkretnom predmetu. Reakcija je to na mnoge kritike koje su javno (dakle u novinama i drugim medijima) doživjeli neki sudski procesi, prvostupanjske presude i suci, sudionici u domaćim i inozemnim postupcima. Reagira se, da bude jasno, povišenjem i novčane i zatvorske kazne (150 dnevnih dohodaka i godina dana »bukse«).

Pa ako to znači da će se sudačke revije u sudnicama, nezakonitosti glavnih rasprava i mućke u istrazi morati prešućivati, odnosno neće se smjeti komentirati u strahu od zapriječene kazne, onda se suce koji »ometaju pravdu« javno amnestira i štiti i onda kad to ne zaslužuju. Uime navodnog ometanja pravde.

U nekim slučajevima, kad se »učestalo pritiskalo« takve suce na postupovne ludorije i neshvatljive presude, pokazalo se da je javna kritika bila uzaludna. Ma koliko takvi postupci sudaca i takve presude »ometali pravdu« nacionalnog pravosuđa u cjelini.