Vjesnik: 07. 06. 2003.

Kraj popusta za Hrvatsku

BRUNO LOPANDIĆ

Užurbane pripreme za solunski sastanak Europske unije su u tijeku, a uglavnom je poznat i njegov okvir. Drugi dan sastanka na vrhu Europska će se unija ozbiljno pozabaviti zapadnim Balkanom.

Nova strategija službenog Bruxellesa zemljama u regiji, pa tako i Hrvatskoj, nudi dosad najsnažniju europsku perspektivu, no u isto vrijeme ih i dosad najsnažnije obvezuje na ispunjavanje europskih kriterija.

Hrvatska na solunski sastanak na vrhu mora doći s jasnom pozicijom te političkom snagom i hrabrošću koja će Uniji dokazati da Hrvatska može i želi iskoristiti položaj najrazvijenije zemlje u regiji. Pojačano partnerstvo koje Unija nudi zemljama u regiji nalik je košarici s različitim stvarima iz dućana. Najviše dobrih proizvoda uzet će oni najsposobniji i najspremniji za europske kriterije. Pojačano partnerstvo koje nudi Unija dosad uistinu najsnažnije obvezuje Hrvatsku, posebice stoga što se od nje, kao najrazvijenije, najviše očekuje.

Stoga je izuzetno važno da hrvatski političari shvate kako popusta iz Bruxellesa više neće biti. Gledanje kroz prste ne koristi nikome, a najmanje Hrvatskoj jer tako sporije dolazi do ključnog cilja, funkcionirajuće pravne države. Europska unija ozbiljno računa sa zemljama u regiji, no vrlo je važno da se u Hrvatskoj shvati kako će se u Bruxellesu sada pojačano i intenzivnije pratiti što se događa u regiji. Unija si neće dopustiti da prima one zemlje koje je ne prihvaćaju i, što je još važnije, koje ne provode europske standarde. U Hrvatskoj se na valu posljednjih europskih poteza kod nekih provlači teza da će za oklijevanja vlasti u ispunjavanja Unijinih kriterija biti nekog razumijevanja. Popusta u provedbi europskih zakona i pravila neće biti i svatko tko na to računa, pokazuje da ne razumije o čemu je u europskim integracijama zapravo riječ.

Solunski sastanak na vrhu logičan je nastavak zagrebačkog sastanka koji je 2000. godine zemlje zapadnoga Balkana proglasio potencijalnim kandidatima. Sastanak na vrhu u Solunu, ili »Zagreb II«, otišao je korak dalje ponudivši zemljama partnerstvo unutar kojeg će Unija pomno pratiti napredak svake zemlje posebno i određivati zajedničke prioritete.

Hrvatska je, sada više nego ikad, u poziciji dokazati kako nije zemlja koja neprestano šalje signale da nije sposobna sama voditi vlastite procese. I da pomake ne radi u posljednji čas, i to nakon što opomene dođu iz inozemstva.