Novi list: 14. 06. 2003.

Pretvorba Mesića u Račana

Piše: Jelena Lovrić

Hapšenjem Veselina Šljivančanina Srbija je kompletnu vukovarsku trojku spakirala za Haag. Najozloglašeniji od krivaca za pokolj na Ovčari ulovljen je u rizičnoj operaciji, za koje se policija koristila suzavcem i šok-bombama, blindirana vrata stana razvaljena su eksplozivom, a bilo je i ozlijeđenih. Hapšenjem su potvrđene informacije Carle del Ponte da se Šljivančanin, suprotno tvrdnjama vlasti, nalazi u Srbiji. Iz Haaga su odmah komentirali: Kada postoji volja, onda se nađe načina da se ona i provede. Nije jasno je li ta poruka upućena Beogradu ili Zagrebu.

Bez namjere da se vukovarskog krvnika uspoređuje s hrvatskim »herojem a ne zločincem« – mada ih činjenica da su obojica haški optuženici neminovno stavlja u isti koš – mora se konstatirati da se informacije željezne haške lady o kretanju Ante Gotovine u Hrvatskoj ne uspijevaju potvrditi. Ne uspijeva se potvrditi ni proklamirana volja vlasti da će zaista surađivati s Haškim sudom. Dapače, šef države koji je dosad, zbog kooperativnosti s Haagom, u međunarodnoj zajednici stekao veliki ugled, sada se upetljava u aranžmane koji mu tu reputaciju mogu dovesti u pitanje. S premijerom je zamijenio uloge. Stavove koje je Ivica Račan zastupao u slučaju Bobetko, sada predsjednik rabi u vezi s generalom Gotovinom. Predsjednik je Vlade sada već pokojnom generalu samovlasno davao garancije na koje nije imao pravo, sada šef države žonglira s nekakvim problematičnim jamstvima.

Mesićevoj namjeri da se slučaj Gotovina okonča i Hrvatska tako oslobodi uloge njegova taoca, ne može se prigovoriti. Naravno, ako se zanemari činjenica da se, kao šef države, nudi kao posrednik između za ratni zločin optuženog generala i suda. Odnosno, da je izravno ili posredno kontaktirao s čovjekom koji je u bijegu pred haškom optužnicom i za kojim je raspisana međunarodna tjeralica.

Ali u Mesićevoj je inicijativi toliko nejasnosti i evidentnog muljanja, da pobuđuje sumnju. Obrat mu je tako fascinantno temeljit da otvara dodatna pitanja. Krajnje je neozbiljno reći kako je ponovljenim, kako je rekao, pažljivim čitanjem generalova intervjua došao do zaključka da mu treba vjerovati i od Haškog suda zatražiti povlačenje optužnice. Dalje, sada kaže da je Gotovinu kao pričuvnog generala dužan primiti, još prije tjedan dana isti je za njega bio prije svega haški optuženik, u blizini čije se slike ni jednog trenutka nije htio naći. Ovdje smo već spominjali problematične tvrdnje da je Gotovina žrtva bivše vlasti, iako je on bio njen sastavni dio. Kao i ono opravdanje da je dao petama vjetra jer nije htio doživjeti Blaškićevu sudbinu.

Najspornija je svakako Mesićeva ponuda da je Haškom sudu spreman garantirati da će se general Gotovina odazvati svakom pozivu Tribunala ako se prihvate njegovi zahtjevi. Prvo, problematična je sama ideja da se šef države pojavljuje kao jamac pred Haškim sudom. Drugo, da bi se za nekoga tko je haški optuženik i već dvije godine bjegunac pred zakonom ponudila takva garancija, mora se apsolutno imati nešto više od novinskog intervjua. Mesić je s Gotovinom morao uglaviti neki čvrsti dogovor. A on i dalje tvrdi da s generalom nije bio u takvoj vrsti kontakta. Ako je, pak, spreman založiti svoj autoritet šefa države i ponuditi garancije a da se s optuženim nije sastao niti u oči pogledao, onda je to krajnje neozbiljno.

U politici je također moguće blefirati, ali ako se pretjera, postaje kontraproduktivno.