Slobodna Dalmacija: 17. 06. 2003.

TRANSKRIPTI - OTKRIVAJU TKO JE 1998. ZATAJIO GENERALU GOTOVINI PODATAK O INTERESU HAAŠKIH TUŽITELJA ZA NJEGA (1)

Markica Rebić Tuđmanu: Suradnja s prokletim Haagom je dio mog posla

Informirao sam najuži krug ljudi koji o tome trebaju znati - rekao je tadašnji pomoćnik ministra obrane i ravnatelj SIS-a u 45-minutnom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom na Pantovčaku 11. lipnja 1998. - Razgovor s Tuđmanom, ali i SIS-ov izvještaj od 4. lipnja 1998. u vezi s obranom optuženih Hrvata u Haagu, potvrđuju tezu da je odluka o odbijanju razgovora Gotovine s haaškim istražiteljima donesena u trokutu obavještajna zajednica, MORH i predsjednik Republike

Piše: Tomislav KLAUŠKI

Nisam odbio razgovorati s istražiteljima Haaškog suda. Nisam to mogao učiniti naprosto zato što nisam ni znao da traže razgovor sa mnom. Nikad mi nitko te 1998. godine iz tadašnje vlasti nije rekao da Haag to traži. Uvjeren sam da protiv mene tužba ne bi bila podignuta da mi je 1998. godine omogućeno da dam iskaz haaškim istražiteljima, ispričao je odbjegli general Ante Gotovina prije nekoliko dana u intervjuu tjedniku Nacional.

Zbog čega Gotovina, odlikovani general i heroj Domovinskog rata, nije bio obaviješten o interesu haaških istražitelja? I tko je to u redovima bivše vlasti zatajio taj podatak?

Samozatajni čovjek

"Ja sam mislio da će ovaj moj čin (ostavke op.a.) isprovocirati ozbiljniji pristup i gledanje na stvari ako mi se da da vučem jedna teška kola suradnje s ovim Haagom prokletim, međutim, Haag je samo jedan dio mog posla", pojadao se Markica Rebić, pomoćnik ministra obrane i ravnatelj Sigurnosno-informativne službe, predsjedniku Franji Tuđmanu u 45-minutnom razgovoru na Pantovčaku 11. lipnja 1998. godine.

Bilo je to tek nešto više od mjesec dana nakon što je Tužiteljstvo Haaškog suda 6. svibnja 1998. godine i drugi put zatražilo obavijesni razgovor s generalom Antom Gotovinom, ali ovoga puta u statusu osumnjičenika. Također, zbilo se to neposredno nakon što je Ante Gotovina iz Dnevnika HTV-a saznao da je hrvatska Vlada, navodno u dogovoru s njim, odlučila da osumnjičeni general neće razgovorati s haaškim istražiteljima.

Kad je Gotovina zatražio objašnjenje, iz državnog vrha mu je rečeno da "ne brine ništa i ne miješa se u državnu politiku". Jer, sve konce u rukama ima Markica Rebić. On vuče teška kola suradnje s Haagom, što se vidjelo ne samo iz njegova opširnog pokajničkog i uvelike denuncijantskog razgovora s predsjednikom Tuđmanom već i iz izvješća o radu SIS-a u vezi s obranom optuženih Hrvata pred Međunarodnim sudom u Haagu. Taj dokument Rebić je sastavio 4. lipnja 1998. godine, samo tjedan dana prije razgovora s Tuđmanom i mjesec dana nakon što je Haag zatražio razgovor s Gotovinom.

Na 22 stranice tog izvješća Rebić je analizirao slučajeve generala Tihomira Blaškića, Zlatka Aleksovskog, Darija Kordića, Vlatka Kupreškića i Ante Furundžije, ali i zahtjeve Haaga u vezi s akcijom Oluja. Iako je s Haagom formalno trebao surađivati jedino Vladin Savjet za suradnju s Haaškim sudom, Markica Rebić u svojim je rukama držao sve informacije, dokaze, dokumente, brifirao svjedoke i uvjeravao buduće osumnjičenike, između ostalih i Antu Gotovinu, da će sve biti u redu.

"Bio sam naivan vjerujući tvrdnjama da su informacije o meni kao osumnjičeniku i optuženiku dio političke igre protiv desnice u koju se mene svrstavalo", izjadao se Gotovina tjedniku Nacional, ne želeći govoriti o pojedincima koji su krivi za činjenicu da se njega od 1998. godine praktički držalo u šaci.

Franjo Tuđman, prema vlastitom priznanju Markici Rebiću u razgovoru od 11. lipnja 1998. godine, Haagom se nije bavio. Zato je gotovo naivno upitao Rebića što po tom pitanju radi Ljerka Mintas-Hodak, predsjednica Savjeta za suradnju s Haagom. "Ona nikakav doprinos ne radi", kazao je Rebić, a na Tuđmanovu primjedbu da je ona "pametan čovjek", Rebić dodatno ilustrira njezinu navodnu nesposobnost: "Pogledajte, ona meni kaže: Markica, da li mi zaista možemo obraniti našu neumiješanost u srednju Bosnu?".

U svom pokajničkom razgovoru s Tuđmanom samo nekoliko dana nakon što je zbog sukoba s ministrom obrane Andrijom Hebrangom najavio svoju ostavku, Markica Rebić upozorio je Tuđmana kako ne želi da se od njega "pravi marga" u vezi sa suradnjom s Haagom.

"Ja sam dosta samozatajan čovjek. Radio sam svoj posao i informirao o tome najuži krug ljudi koji o tome trebaju znati", kazao je Rebić, implicitno time potvrđujući tezu bivšeg ministra vanjskih poslova Mate Granića da je odluka o odbijanju razgovora generala Gotovine s haaškim istražiteljima donesena u trokutu: obavještajna zajednica, Ministarstvo obrane i predsjednik Republike.

"Markice, idi raditi"

Rebić se Tuđmanu požalio na ulogu obavještajca Bandića u Haagu koji, po njegovu mišljenju, ne bi smio ništa raditi sa zatvorenicima, a "on ide u zatvor i onda kaže da iz Zagreba traže od njih da potpišu podršku predsjedniku Tuđmanu, daytonskom sporazumu i od Blaškića traži da osudi vojnu huntu u Hercegovini".

"Ja nikada od njega nisam dobio papir obavještajni da je probio sud i dobio neku spoznaju, nego ja to moram raditi na granici legaliteta", priznao je Rebić, požalivši se Tuđmanu i na nedostatak novca.

"Bez likvidne love za to nema mogućnosti da se radi. To je jedini način na koji ja mogu držati odvjetnike", dodao je, te ustvrdio kako u toj borbi za hrvatske interese pred Haaškim sudom nedostaje diplomatski rad.

"Jer, ovo što radi Louise Arbour (bivša haaška tužiteljica op.a.) čisto je pravno nasilje, to je posve pravno neutemeljeno", rekao je šef SIS-a, zaključivši gorljivo kako Haag ne bi smio biti nadležan za akciju Oluja.

Razgovor o Haagu, ali i o Rebićevoj ostavci na mjesto pomoćnika ministra, zaključio je Franjo Tuđman umirujućim riječima: "Dobro, Markice, idi raditi svoj posao, dobit ćeš čin generala".

IZVJEŠTAJ SIS-a: "OLUJA I GENERAL GOTOVINA"

Na jedanaestoj stranici Izvješća o radu SIS-a u vezi obrane Hrvata pred Međunarodnim sudom u Haagu, sastavljenom 4. lipnja 1998. godine, pod egidom "Oluja i general Gotovina", Markica Rebić priznaje kako je njegova služba petog svibnja 1997. godine dobila informaciju da se Haag zanima za podatke o mrtvima i ranjenima tijekom operacije Oluja. SIS je svoje odgovore Uredu za suradnju s Haagom dostavio u kolovozu 1997. godine, istovremeno upoznajući Iru Fleischera, pomoćnika odvjetnika Davida Rivkina, s pravnim i vojnim specifičnostima vojno-redarstvene operacije Oluja.

U tom trenutku još uvijek je vrijedilo mišljenje SIS-a o pravnoj i vojnoj prirodi Oluje sa zaključkom da Haaški sud nije nadležan za tu vojnu akciju.

U jednoj rečenici Rebić spominje zahtjev Haaga za razgovorom s generalom Antom Gotovinom u svojstvu osumnjičenika u vezi akcije Oluja. Rebić ističe kako haaško tužiteljstvo već duže vremena istražuje događaje koji su se zbili u Oluji, protivno točki 4. Rezolucije 827. Vijeća sigurnosti UN-a i Ustavnog zakona RH o suradnji s Haagom, "dolazeći nenajavljeno i vodeći istražne razgovore s potencijalnim svjedocima ili potencijalnim osumnjičenicima mimo znanja ovlaštenih organa RH".

Rebić navodi i primjer "samovoljnog" razgovora generala Čermaka s haaškim istražiteljima, usprkos činjenici da mu je on osobno ukazao na dužnost zakonitog ponašanja državljana RH, a posebno vojnih dužnosnika, u kontaktima s predstavnicima Haaškog suda.

I onda ključni naglasak: "Na temelju dokumenata Haaškog suda, do kojih je ova služba došla operativnim metodama i saznanjima iz pouzdanih izvora koji su se do sada pokazali točnim, slobodni smo izložiti da je krajnji cilj tužiteljstva Haaškog suda povezivanje svih optužnica protiv Hrvata (RH i BiH), čineći odgovornim samo Vrhovništvo, odnosno najistaknutije osobe Vrhovništva RH, uključujući i predsjednika RH."

Rebić tu tvrdnju dokazuje izjavama haaških svjedoka, poput Stipe Mesića, Paddyja Ashdowna i Warrena Zimmermana, dok je česti boravak tužiteljice Louise Arbour u SAD-u i usluge FBI-a u pronalaženju potencijalnih svjedoka među izbjeglim Hrvatima srednje Bosne u SAD-u, protumačio kao kreiranje "snažnog političkog pritiska na RH".