Vjesnik: 21. 06. 2003.

»Zlatni grb« za zadnji vagon u razvoju demokracije

Kao političaru, zagovorniku suverene i demokratske Hrvatske koja poštuje ljudska prava, itekako mi je stalo da se Republika Hrvatska ne srozava u farizejštinu, himbu i laž u kojoj će se ne samo proizvoditi i izmišljati lažne veličine, nego će nam one sprječavati put k napretku u istini i slobodi. Da akademik Pavletić nije potpuno nezasluženo i neopravdano postao laureat nagrade koju je sam sebi dodijelio uz pomoć svojih sudrugova u Saboru, mislim da se nikada ne bih pozabavio njime osim kao Tuđmanovim blijedim epigonom i osrednjim književnikom / Ja mogu biti politički gubitnik, ali za razliku od Pavletića i njegove Partije, nisam izgubio čist obraz, pravednost i istinoljubivost, dok je on stupao u stroju koji je ne samo masovno gušio demokraciju i brutalno gazio ljudska prava, nego je i svoje vodeće ljude poput generala Ante Gotovine, iskoristio, zloporabio i na prijevaran način doveo na optuženičku klupu

DOBROSLAV PARAGA

Duboko griješi akademik Pavletić kada mi iz svoje nemoći pred teškim činjenicama njegova sumorna životopisa, podmeće da sam navodno njime opsjednut te da mi je on godinama bio objekt opsesivnih napada i podmetanja (»Posljednji odziv na Paragino izvrtanje istine«, Vjesnik, Stajališta, 13. lipnja).

Kao političaru, zagovorniku suverene i demokratske Hrvatske koja poštuje ljudska prava, i te kako mi je stalo da se Republika Hrvatska ne srozava u farizejštinu, himbu i laž u kojoj će se ne samo proizvoditi i izmišljati lažne veličine, nego će nam one sprječavati put k napretku u istini i slobodi.

Da akademik Pavletić nije potpuno nezasluženo i neopravdano postao laureat nagrade koju je sam sebi dodijelio uz pomoć svojih sudrugova u Saboru, mislim da se nikada ne bih pozabavio njime osim kao Tuđmanovim blijedim epigonom i osrednjim književnikom. Stoga je više nego daleko od istine, njegova umišljena tvrdnja da sam tobože opsjednut njime. Zar on misli da je tolika veličina da bih se njime trebalo baviti nadugačko i naširoko, ali je simptomatično to da se je u današnjoj Hrvatskoj mjerilo demokracije i parlamentarizma srozalo na jednoga Pavletića!

Nijednu jedinu činjenicu koju sam naveo glede njegove uloge u (ne)autorstvu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, o njegovu krajnje upitnu izlasku iz pritvora 1972. godine što je izazvalo neskrivenu sumnju nekih vodećih ljudi iz hrvatskog proljeća u njegovo držanje u zatvoru i izazvalo raširenu vijest da je uputio pokajničko pismo Titu i Partiji (nije bio jedini, koji je to učinio od tadašnjih lidera iz hrvatskog proljeća 1971. godine, ali svakako najuspješniji) u komu se je distancirao od tzv. masovnog pokreta.

Njegov povlašten položaj književnika koji nije dijelio sudbinu ostalih utamničenih pisaca i intelektualaca iz 1971. godine, koji za razliku od njega nisu mogli nakon dugogodišnjih tamnica ni sanjati o objavljivanju svojih radova kao što je to bez restrikcija nastavio Vlatko Pavletić, njegovo odbijanje potpisa na predstavku za amnestiju svih političkih zatvorenika 1980. godine uz sramotno obrazloženje, svojevrsni ostracizam nad književnikom Slobodanom Šnajderom 1991. godine, slijepo i nepogovorno povlađivanje Tuđmanovoj autokraciji koja ga je i izabrala za svojeg nasljednika, akademik Pavletić, unatoč očajnu nastojanju nije uspio osporiti.

Ja mogu biti politički gubitnik, ali za razliku od Pavletića i njegove Partije, nisam izgubio čist obraz, pravednost i istinoljubivost, dok je on stupao u stroju koji je ne samo masovno gušio demokraciju i brutalno gazio ljudska prava, nego je i svoje vodeće ljude poput generala Ante Gotovine, iskoristio, zloporabio i na prijevaran način doveo na optuženičku klupu.

Zbog navedenog, ali i zbog načina dodjele same nagrade, akademik skupa sa svojim prethodnikom i cijelom njegovom HDZ-ovom sljedbom zaslužuje zadnji vagon u razvoju demokracije i parlamentarizma u Republici Hrvatskoj, a ne nagradu »Zlatni grb« koju je sam sebi dodijelio, jer da nije bio član Odbora za dodjelu nagrade, ne bi nagradu nikada ni dobio.

Pita me za imena, »tko mi je rekao da je okrenuo leđa svojim suradnicima tijekom istražnog zatvora 1972. godine, i da je kasnije odbijao svaki kontakt s njima«!

Pa, akademiče neki od njih sjede s Vama u saborskim klupama, neki su Vas od njih izabrali za predsjednika Udruge 11. siječnja 1972. a neki su već na Mirogoju.

Budite uvjereni, dok ste ih Vi izbjegavali i zaobilazili u širokom luku sedamdesetih i osamdesetih godina, ja sam s nekima od njih bio u društvu gotovo svakodnevno i sam na svoje oči i uši doživio Vaše bježanje na drugu stranu ulice!

U laži su kratke noge, gospodine akademiče!

Mitomanija je stil koji izvrsno oslikava akademika Pavletića, jer ga njegov neistinit životopis i dodijeljena saborska nagrada žele prikazati upravo obratnim od onoga kakav on uistinu jest.

Ako akademiku uistinu nije jasno zašto njegovo pokajničko pismo predstavnici represije nisu objavili (pismo je, prema svjedočenju ljudi iz hrvatskog proljeća bilo upućeno u Beograd), Partija nikada nije javno objavila nakon isključenja Pavletića iz svojih redova niti Pavletićevo odricanje od Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku 1967. godine (Pavletićeva pokajnička izjava je u internom partijskom Biltenu iz ožujka 1967. godine, kao što se može pretpostaviti da je njegova molba Titu iz istražnog zatvora u Titovim arhivima u Beogradu).

Zašto bi se Partija uostalom odricala svojih lojalnih ljudi koji su ponekad »zalutali« u skladu sa trenutačnim kursom Partije?!

U pogledu niskih udaraca, koji nisu uistinu na razini akademika, ali jesu na razini akademika Tuđmanove provenijencije o mojem tobožnjem ustaškom pozdravljanju, o topu ispred bespravno zauzeta Starčevićeva doma i prijetnji da ću sa svojim odredima doći na Markov trg i rastjerati Vladu, mogu samo reći da je pozdrav »Bog i Hrvati!« starčevićanski pozdrav iz devetnaestog stoljeća, pozdrav »Za dom spremni!« iz vremena hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz jedanaestog stoljeća, da su Starčevićev dom zauzele nakon ustaških partizanske horde, a ne Dobroslav Paraga, koji ga je samo pokušao vratiti u skladu s oporukom Ante Starčevića njegovoj obnovljeno Stranci prava, koju je razorio Tuđman uz pomoć takvih poput akademika Pavletića.

A što se tiče izmišljenih prijetnji o nasilnu zauzimanju Markova trga, o tome su hrvatski sudovi donijeli pravorijek odbivši tu Pavletićevu insinuaciju kao tešku klevetu i izmišljotinu. Međutim, neki sadašnji visoki dužnosnici HDZ-a kasnije su mi oštro predbacivali zašto to nisam učinio, a ne da sam imao namjeru to učiniti.

Akademiče, očigledno ni danas ne znate s kim sjedite u istim stranačkim i saborskim redovima. Ali što ćete, kada se jednom izgubi povjerenje u politici, onda je to gubitak zauvijek!

Na kraju, jer akademik ne želi više polemizirati sa mnom, jedna izvrsna Matoševa misao koja se fantastično uklapa u skicu za Pavletićev portret: »Nama Hrvatima ne fali znanje, nego značaj!«

Autor je predsjednik HSP-a 1861.