Vjesnik: 27. 06. 2003.
Galbraith zadao udara
c haaškom tužiteljstvuZAGREB, 26. lipnja – Svjedočenje Petera Galbraitha u procesu Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom u nas je najviše pozornosti izazvalo zbog njegovih stajališta izrečenih o »Oluji« te niza dosad manje poznatih detalja koje je bivši američki veleposlanik iznio u vezi s tom akcijom, ali i reintegracijom Podunavlja.
Galbraith je u više navrata ponovio da u »Oluji« nije bilo etničkog čišćenja nego pojedinačnih povreda ljudskih prava. »To nije bilo etničko čišćenje, jer kad je hrvatska vojska ušla u gradove, stanovništva više nije bilo«, jasan je bio Galbraith. Njegovo svjedočenje ima priličnu važnost s obzirom na to da je riječ o diplomatu koji je imao vrlo živu aktivnost uoči i tijekom »Oluje«.
Bivši američki veleposlanik, naime, ni kao svjedok optužbe u Haagu nije tajio da je do posljednjeg trenutka pokušavao spriječiti »Oluju«. Hrvatskoj javnosti je poznat njegov sporazum s Milanom Babićem, predsjednikom vlade tzv. krajine, dan uoči pokretanja te akcije, kojim je Babić navodno prihva
tio plan Z-4. Međutim, tadašnji hrvatski predsjednik Tuđman, prema Galbraithovu svjedočenju, nije mnogo držao do Babića s obzirom na to da je znao kako stvarnu moć ima samo Milošević, a da je njegova produžena ruka u Kninu bio Milan Martić.Međutim, Martić plan Z-4 nije ni htio uzeti u ruke, a Miloševiću se 2. i 3. kolovoza 1995. nije zbog toga dalo prekidati godišnji odmor. Hrvatsku odluku u vezi s »Olujom« ubrzala je, prema Galbraithu, i sudbina Srebrenice. Kako se to isto ili čak i gore moglo očekivati
i u vezi s tzv. bihaćkom enklavom, SAD se nije protivio »Oluji«, ali je nije ni podržavao, rekao je bivši američki veleposlanik.Bez obzira na neke nedorečenosti pa i kontradikcije, iz Galbraithova svjedočenja proizlazi ipak ključna teza da »Olujom« nije provedeno etničko čišćenje srpskog stanovništva kao što se to, među ostalim, tvrdi u haaškoj optužnici protiv generala Ante Gotovine.
Kako se odlazak stanovništva događao i tko ga je organizirao, danas znamo prilično jasno iz samih srpskih izvora. Prema knjizi jednog od zapovjednika tzv. krajinske vojske Milisava Sekulića »Knin je pao u Beogradu«, već prvog dana »Oluje« u Kninu je u 17 sati na sastanku Martića i Mrkšića donesena odluka o evakuaciji, izvlačenju civilnog stanovništva s tog područja. Najprije
je krenulo vodstvo srpske paradržave sa svojim obiteljima, njih su slijedili i drugi, potom su vojnici počeli napuštati položaje, da bi ujutro 5. kolovoza, kada su hrvatske snage ušle u Knin, grad bio uglavnom prazan. Ista situacija se ponavljala i u ostatku tzv. krajine.Uostalom, već 8. kolovoza 1995. Milan Babić je u izjavi Reutersu oštro napao Martića, tvrdeći da je odlukom o evakuaciji stanovništva već prvog dana »Oluje« htio Jugoslaviju uvući u rat. Bio je to, prema Babiću, Martićev katastrofalan potez koji je prouzročio i potpuni vojni poraz tzv. krajinskih Srba u samo četiri dana.
Protivnici te akcije i predsjednika Tuđmana, već su po uspješnom okončanju »Oluje« počeli tvrditi da je njezina namjera bila etničko čišćenje srpskog stanovništva i da zapravo nije riječ o hrvatskoj vojnoj pobjedi nego o posljedici navodnog dogovora Tuđman – Milošević. Neki su išli čak toliko daleko da su tvrdili kako je u zamjenu za tzv. krajinu Tuđman Miloševiću obećao istočnu Slavoniju.
I u vezi s tim Peter Galbraith je iznio nekoliko detalja. Potvrdio je da su takvi prijedlozi prije same »Oluje« postojali u dijelu međunarodne zajednice poimence u vezi s tim spominjući lorda Davida Owena. Navodno je, prema Galbraithu, i predsjednik Tuđman »davao neke znakove da bi se odrekao istočne Slavonije«. Međutim, u Daytonu, prema tvrdnjama bivšeg američkog veleposlanika, pokojni hrvatski predsjednik nije uopće htio razmatrati Miloševićevu ideju da se u tom prethodno etnički očišćenom području održi nekakav referendum o tom kome će pripasti. Navodno je priprijetio i vojnom akcijom.
S obzirom na te činjenice, teško je razumjeti Galbraithove tvrdnje da je Milošević 1995. prepustio područje tzv. krajine Hrvatskoj, »vjerujući da će zadržati dijelove istočne Slavonije«. Ako je postojao takav dogovor, zašto je onda Tuđman u Daytonu svega nekoliko mjeseci kasnije tražio i dobio cijelo to područje koje se potom kroz mirnu reintegraciju i vratilo Hrvatskoj?
Na ta i slična pitanja vezana uz Galbraithovo svjedočenje svoj komentar vjerojatno će dati i neki drugi akteri tih događanja. No, bez obzira na te nejasnoće, Galbraithov iskaz je važan jer s »Oluje« skida stigmu etničkog čišćenja. Ako je stanovništvo otišlo po nalogu tamošnjih vlasti, a prije dodira s hrvatskim snagama, onda je i više nego
nategnuto optuživati za to hrvatsku stranu.Stoga njegovo svjedočenje ide u prilog moguće izmjene ili povlačenja haaške optužnice protiv generala Gotovine, odnosno obustavljanja sumnjičenja i progona drugih generala koji su sudjelovali u toj hrvatskoj vojno
j pobjedi.Svojim iskazom bivši američki veleposlanik zadao je udarac haaškom tužiteljstvu koje je »Oluju«, kroz neke optužnice, pokušalo predstaviti kao zločinački projekt s namjerom etničkog čišćenja srpskog stanovništva.
Marko Barišić