Za razliku od Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Albanija radije se drže konkretne američke vojne moći nego apstraktne europske civilizacijske nadmoći

Bushova administracija suspendirala je svu američku vojnu pomoć za 35 država zbog toga što su one odbile pružiti imunitet američkim građanima pred Međunarodnim kaznenim sudom, odnosno pristale na njihovo izručivanje u slučaju takvog zahtjeva od dotičnog suda. U različitim dijelovima svijeta ovo se odbijanje drukčije reflektira, jer su geostrateški konteksti drukčiji.

U Hrvatskoj američka "vrbovka" nije uspjela jer razlozi nisu dohvatili razinu zdravog i ravnopravnog političkog uma. Odbijajući potpisati bilateralan sporazum sa SAD-om za koji nije dobila potporu javnog mnijenja, Račanova Vlada je pred izbore rado poslušala savjet EU-a i ostala na liniji svog temeljnog prioriteta - postati članicom EU-a. Međutim, bilo bi krivo takvu odluku tumačiti protuamerički, jer se tu ne radi o za ili protiv Amerike, nego o stanju stabilnosti ili nestabilnosti koje nalaže okretanje prema geopolitički odlučnijim partnerima. Kada je Hrvatska bila u ratu i pred gubitkom dijelova svog ozemlja, ona se od Europske zajednice prirodno okrenula Americi. Sada kada je postala faktor stabilnosti u regiji i više joj ne prijeti geopolitički Damoklov mač, ona politički racionalno slijedi interese Europske unije kao vlastite. Želja da se bude američka iznimka samo potvrđuje to pravilo.

Po toj je formuli nestabiliteta lako zaključiti da su Bosna i Hercegovina, Makedonija i Albanija prihvatile bilateralizam kao aktivnu američku regionalnu geopolitiku koja im ulijeva više povjerenja od europske normativističke regionalne kvazigeopolitike koja neprestano više zahtijeva nego što nudi zemljama jugoistočne Europe. Bosna i Hercegovina je postupila pragmatično što je ratificirala takav - da se razumijemo, nefer sporazum kojim se bagatelizira međunarodno pravo i smisao multilateralizma, čuvara dostojanstva političke subjektnosti malih država - jer je do sada u sigurnosnom smislu imala daleko više koristi od SAD-a nego od EU-a. Sve su te zemlje potpisnice spojene posude nestabilnosti, budući da Albaniji odgovara američka ekonomska pomoć i da Kosovo što duže ostane "eksperimentalna teritorija", Srbiji je takva pomoć presudna, kako se to pokazalo oko američke "prosrpske" financijske sukcesije, kao i želja da Kosovo ostane UN-ovski definirano, Bosna i Hercegovina zna, ako Kosovo dobije državotvorni status, da će Republika Srpska na nagovor Beograda težiti destabilizaciji Bosne i Hercegovine i priključenju Srbiji i zato nastoji zadržati američke snage pod svaku uključujući i takvu cijenu.

Srbija i Crna Gora, ni na razini država ni na razini Savjeta ministara SiCG još službeno nije definirala svoj odnos prema ovom sporazumu, ali postoje intencije da ga Crna Gora prihvati kao "uplatnicu" za buduću podršku svom državnom osamostaljenju. Goran Svilanović smatra da se sa SAD-om moraju voditi pregovori o poboljšanju ukupnih odnosa, a ne svoditi ih samo na ovu točku (vrijednost američke vojne pomoći iznosila bi tek dvadesetak tisuća dolara). I Srbija i Crna Gora očekuju da će i za njih vrijediti određeni grace period usklađivanja. Te države u državi bez države željele bi da se o tome odlučuje na trilateralan način (EU-SAD-SiCG). Strateški bi htjele biti dio EU-a i to je dodatni pritisak na donošenje odluke koja bi se barem u Crnoj Gori trebala razmotriti ovih dana.

Dakle, zabrinutost za svoju stabilnost i perspektivu osnovni je razlog ovog strateškog balkanskog kalkuliranja. Kada se riješe geopolitički razlozi zapadnobalkanske nestabilnosti, ove će zemlje na isti način krenuti za Slovenijom i Hrvatskom. Može li im na tom putu "degeopolitizacije" svojih problema pomoći učiteljica (novog) života - Europska unija? Ona se sprema zamijeniti UN-ovske i NATO-ovske snage u regiji, ali još nema ni blizu tako učinkovit sustav političkog planiranja, preventivnog kriznog djelovanja i hrabrosti za vojnu akciju ako to situacija zatraži kao što to ima Amerika. I zato se vlasti u regiji radije drže konkretne američke vojne moći nego apstraktne europske civilizacijske nadmoći. Paradoksalno je komično što SAD i EU na zapadnom Balkanu najviše surađuju na poboljšanju pravosuđa i suradnje s Haaškim sudom, a prave takve neprav(ed)ne pritiske na njegove države!?