Tehnologija čuda stvara. Pa je Vlada u četvrtak uspjela održati sjednicu na dvije lokacije. Bez smetnji u komunikaciji. Što je doista čudo. Jer, ipak je to Vlada koalicije koja ima velike probleme u komunikaciji. Točnije, stalno se netko pravi lud, a netko zbunjen. Pa jedni nisu znali, drugi nisu čuli, trećima su krivo rekli, a četvrti nisu ni znali ni slušali, ali su vjerovali da... I to im je, kao, izlika u slučaju krize i problema. Nikako da im na pamet padne da ih građani plaćaju da slušaju, znaju, provjeravaju, budu informirani... Jer odlučuju.

Nije takvo ponašanje, odnosno izbjegavanje odgovornosti za neuspjehe i krize, specijalitet samo privatizacijskih prepucavanja i stranaka »ljubomornih« na velik SDP-ov utjecaj na privatizaciju. I SDP se pravi da s reformom školstva – protiv koje se ujedinila sva stručna javnost – nema prevelike veze. To je valjda problem HSS-a i njegovog ministra prosvjete Strugara. Kao i poljoprivreda, uostalom.

Nije takvo ponašanje ni rezultat (samo) predizborne nervoze. Tako je od prvog dana. Sjetimo se samo grčevite borbe stranaka za ministarske fotelje i utjecajna mjesta u institucijama i tvrtkama koje funkcioniraju kao produžena ruka države. Tko je tada uspio ščepati neki »sektor« najozbiljnije se trudio da drugi u njega ne mogu mi priviriti. Svi su se »kontrolni mehanizmi« apsolutnog utjecaja samo jedne stranke na jedno ministarstvo (agenciju, fond...) izvrdavali kako se znalo i umjelo. Jedan od tih mehanizama je i pravilo da ministar i njegov najbliži suradnik – zamjenik, ne mogu biti iz iste stranke. Pa smo, na primjer, u MORH-u svojedobno bili svjedoci pravih zaplotnjačkih igara kad su se sazivali važni sastanci ministra (iz HSLS-a) na koje SDP-ov zamjenik nije pozivan. I sve je to krasno funkcioniralo do prvog ozbiljnijeg problema zbog kojeg se digla prašina, jer su nezadovoljni ovom ili onom odlukom uspjeli pokrenuti medije i pronaći pokojeg zagovornika u drugim strankama koalicije.

E, tada nam odjednom svi serviraju svoju »nevinost« i »neinformiranost«, upirući prstom u formacijski najodgovornije.

Zbog takvog odnosa prema odlukama i problemima više se ni jedan veliki Vladin projekt ne može provesti bez posebnog povjerenstva ili savjeta, kojemu mora predsjedati premijer i u kojemu moraju sjediti svi ministri mjerodavni za provedbu projekta. Kao da svi već ne sjede u istoj vladi. Sjede, ali mi svejedno imamo i Povjerenstvo za ceste i Savjet za privatizaciju Ine... Ispada da Vlada odlučuje samo o manje važnim stvarima. Jer, kada su u igri one doista krupne, Vlada samo izglasava prijedloge povjerenstava i savjeta. Pa predlagači glasaju za vlastiti prijedlog. A premijer ih mrko gleda.

Kako se sad čini, u ovoj bi predizbornoj kampanji stranke trebale najprije točno najaviti koje resore namjeravaju uzeti pod svoje ako se dočepaju vlasti i tko će ih voditi. A ne da nas poslije zamaraju silnim igrama oko zona utjecaja. A možda bi bilo dobro i da se uopće ne raspisuju izbori za Sabor koji potom izglasava vladu nego da lijepo glasamo po ministarstvima. Pa da se točno vidi koliku podršku tko ima u resoru kojeg se želi dočepati. Kada tako sve lijepo izglasamo – ovoj stranci ovo ministarstvo, a onoj drugo – ekipa sjedne za stol i imamo vladu. Koja će u svoj »koalicijski sporazum« uredno upisati što je čija odgovornost, da nas ostali poslije ne zamaraju svojom nevinošću i neobaviještenošću.