O tome danas, u sjeni zahtjeva pet oporbenih stranaka koje su tražile odgodu privatizacije INA-e, kako je najavljeno (i važilo sinoć, do zaključenja našeg lista), odlučuje Račanova vlada, pa je još visoka vjerojatnost da – ne računajući dokumente iz »Globusa« – ni Hrvatski sabor uoči te transakcije neće dobiti puni, službeni uvid u sadržaj svih dokumenata kupoprodajnog ugovora, te će tako – poput ugovora o predaji telekomunikacijskoga prostora u monopol Deutsche Telekoma, ili gotovo cijelog bankarskoga sustava (uglavnom za vrijeme HDZ-ove prevlasti) – i taj ugovor dugo ostati tajnom.

Hrvatska, prema službenoj verziji, prodaje prvu četvrtinu INA-e, jer nema novca za njezinu modernizaciju (za koju bi u idućih pet godina valjalo uložiti 1,6 milijardi dolara), niti se više za toliki iznos može povoljno zadužiti u svijetu. Najpovoljniju ponudu za kupnju te prve četvrtine INA-e dao je donedavno mađarski, a sada međunarodni MOL, koji je u pripremi te transakcije dobio međunarodni zajam od 600 milijuna eura. Savjet za privatizaciju INA-e, kojem je na čelu premijer Račan, odlučio je predložiti Vladi da odabere MOL za strateškog partnera, u dobroj vjeri da će baš ta tvrtka pomoći ostvarivanje novog razvoja INA-e, osobito modernizaciju njezinih rafinerija i njezine maloprodajne mreže, kao i prodor na šire tržište jugoistočne Evrope.

Odluči li danas i Vlada da je MOL taj superkupac, njemu će pripasti za početak 25 posto plus jedna dionica INA-e, za ponuđenih 505 milijuna dolara. No, u sklopu privatizacijskoga projekta idućih će se 20 posto INA-e dati dijelom uz popust malim dioničarima, a dijelom preko burze svima koji požele svoj komad INA-e. Preko tih tobože manje važnih prozora MOL može osvojiti ukupno 45 posto INA-e. Međutim, neće biti isto, ni ako MOL i njegovi inozemni, većinski vlasnici, preuzmu samo 25 posto plus jednu dionicu INA-e, i ako uskoro, otkupom od malih dioničara i preko burze, preuzmu i 45 posto te kompanije, ili ako nakon toga uz Vladinu suglasnost osvoje i više od 51 posto, pa usput umreže još i JANAF.

Preuzme li MOL (i njegov većinski vlasnik) samo 25 posto plus jednu dionicu INA-e, radi – kako stoji u MOL-ovoj ponudi – partnerskog nastupa u regiji, tada bi ta privatizacija mogla ispasti doista superposao, osobito ako pridonese udvostručenje proizvodnje u Rafineriji Rijeka, ostvarivanju DružbAdrije kao ekološki sigurnog i ekonomski profitabilnog, a dugoročnog posla, i ako INA-u vrati na lidersko mjesto u ponudi derivata na tržištu između Sutle, Drave, Dunava i Jadrana.

Ali, možda i više od svega, poput nepremostive provalije, otvara se pitanje: prodaje li hrvatska vlast sve što u njoj imalo vrijedi strancima zato jer to sama hoće, ili zato što je prezadužena, ili zato što sadašnja vlast želi financirati pobjedu i na idućim izborima, ili pak zato što je prije sedam godina, tadašnji hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, mirovni sporazum za Balkan potpisao u američkoj vojnoj bazi u Daytonu, a ne na neutralnom terenu?