Novi list: 19. 07. 2003.

Gospodine Banac, dobro došli u močvaru

Ulaskom u Vladu ugledni je povjesničar doživio na svom prvom političkom izletu debakl od kojeg će se teško oporaviti ne samo on, nego i njegova stranka. Čudno je što se upravo Banac, koji se profilirao u demokratskom miljeu, pokušao poigrati jakim riječima i trikovima iz komunističke i fašističke ropotarnice

Piše: Branko Podgornik

Bilo je pitanje vremena kada će Ivo Banac upasti u zamku koju si je sam namjestio, ali malo tko je očekivao da će se to dogoditi tako brzo. Prije četiri tjedna, kao novi predsjednik Liberalne stranke, ponudio je hrvatskim biračima »izlaz iz močvare« u kojoj se Hrvatska, prema njegovoj ocjeni, nalazi. No, prije nekoliko dana već je pristao postati ministrom u Vladi premijera Ivice Račana, iako je ona – kako je sam Banac ustvrdio – najodgovornija za tu močvaru.

Banac je ugledan i vjerodostojan povjesničar, ali njegov izlet u politiku već na prvom koraku doživio je debakl od kojeg se, po svemu sudeći, neće lako oporaviti ni on, niti njegova stranka. Poznati profesor pokazao je za kratko vrijeme toliku političku nevjerodostojnost, da će mu svi naknadni pokušaji opravdavanja raskoraka između njegovih riječi i djela samo otežati izvlačenje iz mreže koju je sam ispleo.

»Ljudi koji su od Sabora napravili cirkus, od Vlade ustanovu spremnu za glumatanje, a nesposobnu za bilo koju ozbiljnu promjenu, nemaju vjerodostojnosti, a o viziji da ne govorimo«, rekao je Banac 21. lipnja opisujući hrvatske političare. Saveznik naše stranke, dodao je, jest »hrvatska javnost, ljudi koji čekaju izlaz iz močvare, ljudi koji čekaju hrabre i odlučne vođe, poštene političare s vizijom, koji se ne povijaju sa svakim daškom vjetra«.

Za Banca je olakotna okolnost to što je držao predizborni govor. Biračima je objasnio kako je »mentalitet čekanja i iščekivanja, jalovosti i kompromiserstva, ostao glavni motiv sadašnje koalicije u kojoj LS sudjeluje na samoj margini i s rastućim gađenjem«. Međutim, nakon takve dijagnoze bilo je logično očekivati da će liberali izaći iz Vlade, ali Banac je napravio obrat i odlučio osobno ući u nju, i to samo nekoliko mjeseci prije izbora – što nema nikakve političke logike.

Ono što je promatrače ipak najviše iznenadilo, bila je neobična lakoća kojom je Banac odaslao u javnost ocjene iz kojih su neki naivni građani zaključili kako će upravo on biti njihov politički izbavitelj iz aktualne »hrvatske močvare«.

Nije prvi put da se hrvatska javnost susreće s »olako danim obećanjima« i sijanjem iluzija. Slične iluzije o sebi već je širio »bombarder s Kvarnera«, Vladimir Bebić, a od njegovih obećanja na kraju nije ostalo ništa. Nije se, međutim, očekivalo da će se upravo jedan ugledni povjesničar u praksi poslužiti pseudoradikalnim trikovima iz političke i povijesne ropotarnice.

Potpisnik ovih redaka sjeća se prizora iz djetinjstva, kada je pokojni Josip Broz držao dugački govor na nekom jugoslavenskom partijskom skupu prenošenom putem jedine tadašnje televizije. Mladom gledaocu bilo je nerazumljivo sve što se tamo događalo osim čuvene Titove rečenice, na koju su svi članovi tog partijskog skupa zapljeskali. »Nama treba jedna velika metla kojom bismo pomeli sve što kod nas ne valja«, rekao je Tito, i zamahnuo rukama kao da čisti metlom, na što su svi nazočni reagirali s grohotom odobravanja, kao da se to na njih ne odnosi.

Sličnu floskulu upotrijebio je Ivo Banac kada je 28. lipnja došao s metlom pred mladež LS-a. Ta je metla »liberalna«, poručio je Banac, a potrebna je LS-u i Hrvatskoj »da očisti put iz ove nesnosne situacije, da pomete korupcionaše i lažne demokrate, da u izbornu kampanju uđemo spremni na velike i neokaljane poslove, kako bi našim građanima ponudili izlaz iz dominacije dvaju parazitskih blokova, koji sišu snagu i energiju naše mladosti i budućnosti«.

No, Banac se u svojim istupima poslužio ne samo trikovima iz komunističke ropotarnice, nego onima koje su upotrebljavali fašistički radikali kada su prošloga stoljeća pripremali svoj dolazak na vlast. Tko god je čitao povijest, zna da su se i fašisti masovno služili žestokim riječima, a omiljeni su im bili napadi na parlament, kojeg su opisivali kao brbljaonicu. Političke stranke, pak, napadali su zbog pravljenja kompromisa i ustupaka, a kritizirali su ih čak i zato što vode dijalog, jer tim dijalogom navodno žele spriječiti autentičnu volju naroda i revoluciju koja bi prodrmala tadašnju žabokrečinu. U toj revoluciji su, doduše i uspjeli, s poznatim rezultatima.

Neprilično je doslovce citirati rječnik kojim su govorili komunistički i fašistički vođe, jer Banac s njima nema nikave veze, a kao čovjek profilirao se u demokratskom miljeu, za razliku od većine onih koji žive u Hrvatskoj. Pitanje je, međutim, zašto se Banac služi tim trikovima u današnjoj Hrvatskoj, koja poslije smrti autoritarnog Franje Tuđmana, sve manje podsjeća na onu prije 2000. godine.

Da Hrvatska pokazuje svoje moderno europsko lice, najbolje potvrđuje upravo to što jeftini politički trikovi, s kakvima se poigrao i Banac, u Hrvatskoj više ne prolaze. Prošlo je vrijeme kada su šačice ljudi osnivale stranke po gostionicama, ili po »šumama i gorama«, obećavajući narodu da će revolucijom i preko noći promijeniti svijet. To je vrijeme otišlo, a danas je svakom realističnom čovjeku jasno da »bolji život« ne može doći čarobnim štapićem, nego marljivim i tihim radom u miru i stabilnosti, preko niza kompromisa i ustupaka, jer to je sastavni dio demokratskog života, kojeg je Banac, iz predizbornih razloga, opisao kao »močvaru«. Cinik se može pitati kakva li tek močvara i dosada vladaju u Europskoj uniji.