ZAGREB, 18. srpnja – Banjolučki biskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Franjo Komarica je, za Papina posjeta Banjoj Luci, domaću i međunarodnu javnost upozorio na niz političkih i pravnih nepravdi prema katolicima i Hrvatima u njegovoj biskupiji, ali i na širem području Bosne i Hercegovine. U razgovoru za Vjesnik Komarica kao glavni uzrok takvom stanju ističe prijepor interesa europskih sila i SAD-a na ovim područjima.

– Nije mi moguće znati što se i koliko nakon Papina pohoda poduzelo na onim ključnim političkim, lokalnim i međunarodnim razinama koje su i dosad bile odlučujuće u pitanju pravilnog liječenja ratnih rana. Što se pak tiče mog »prozivanja«, to je bilo samo tepanje u odnosu prema onome što se može reći o dosadašnjem ponašanju domaćih i međunarodnih struktura s obzirom na povratak i mogućnost ostanka prognanika, a što nositelji ovdašnjih političkih struktura vrlo dobro znaju.

– Osobno nisam čuo doslovce tu ocjenu ovdašnjih političkih čelnika, pa i ne znam što su zapravo rekli niti što su zapravo pritom mislili. Ali sam slutio da su to morali učiniti da im neki drugi ne bi prigovarali što su se trudili da organizacija Papina pohoda bude što sigurnija. To mi je, uostalom, u nedavnom duljem razgovoru potvrdio i sam predsjednik Republike Srpske, g. Čavić, moleći me da mu ne zamjerim. On, a i svi drugi u upravnim tijelima, znaju da se povratak Hrvata u Republiku Srpsku dosad opstruirao na razne načine. Zato on predlaže i očekuje da se službeni predstavnici hrvatskog naroda u političkim tijelima Republike Srpske – a to su dopredsjednik Republike Srpske, dopredsjednik Skupštine Republike Srpske, dopredsjednik Doma naroda Republike Srpske i tri resorna ministra – više i odlučnije založe za pravilno informiranje povratnika Hrvata i nužnu pravnu i materijalnu pomoć svima koji žele ostati u svom zavičaju.

– Situaciju u Federaciji BiH manje poznajem, pa ne mogu mnogo konkretnije ni reći. Znam za više slučajeva kad su se tamošnji Hrvati jadali da im međunarodna zajednica uklanja one političare koji se odlučnije zalažu za ravnopravnost hrvatskog naroda s bošnjačkim. Smatram da bi i hrvatski političari morali pokazati više međusobnog zajedništva i odlučnosti kad su u pitanju prava i slobode hrvatske populacije, kako u entitetu Federacije BiH tako i u entitetu Republike Srpske. Gorka je, nažalost, istina da i oni naši sunarodnjaci i vjernici koji su na riječ biskupa ostali – uz nemale žrtve – u svomu domu i domovini, nemaju danas sva ona prava koja su u demokratskim društvima zajamčena manjinama. A mi Hrvati smo tobože službeno jedan od tri konstitutivna naroda na cijelom teritoriju BiH, a ne samo neka nacionalna manjina. Kakav raskorak između teorije i prakse!

– Kao kršćanin, naravno da se u svojoj vjeri i nadi oslanjam na Isusa Krista. On je temelj i glava svoje Crkve i u ovoj zemlji. On će učiniti svoje, ali i mi članovi njegove Crkve trebamo se truditi, upravo snagom vjere u Njega, biti vjerodostojni. Na to nas je dodatno potaknuo i Sveti Otac prigodom nedavnog boravka među nama. Sam njegov dolazak već je prepoznatljiv znak nade za Crkvu u BiH. On, kao vidljiva glava Katoličke crkve, ne otpisuje članove te crkve u ovoj zemlji nego nas potiče da ne klonemo u malodušnost, da se složno, odlučnije i više i sami potrudimo oko svoje budućnosti na našim ovdašnjim višestoljetnim korijenima. Mi, kao članovi Katoličke crkve i hrvatskog naroda u BiH, pozvani smo – u duhu socijalnog nauka Crkve – pospješiti zdravu suradnju s predstavnicima aktualne vlasti kad su u pitanju zaštita i promicanje vrijednosti i legitimnih prava i Hrvata i katolika u ovoj zemlji.

– Mi biskupi smo još prije definitivnog potvrđivanja Daytonskog sporazuma, 8. prosinca 1995. godine, svojim Otvorenim pismom potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma upozorili na očite nelogičnosti i praktičnu nemogućnost ostvarenja tog sporazuma. Ako smo to mi mogli tada uvidjeti – kao politički nepismeni – koliko su bolje to mogli znati sami tvorci i supotpisnici sporazuma!

Meni su još 1996. neki od vrlo uvaženih europskih supotpisnika Daytonskog sporazuma, kao i iz vrha europske politike, rekli da je prvi Dayton donio svršetak ratnih sukoba, ali ne i potreban pravedan mir za sve narode, odnosno stanovnike BiH. Zapravo, on je onemogućio trajan pravedan mir u ovoj napaćenoj zemlji. Zato oni, kako mi tada rekoše, kane imati i drugi, čak i treći Dayton. Ja nisam političar i ne znam, a ne moram ni znati, što se sve sprema u toj velikoj političkoj kuhinji, za nas na zaostalom Balkanu.

Zato se umjesto poželjne i moguće zone mira ova zemlja, pa i cijela regija, i dalje podržava kao opasna bačva baruta koju se može potpaliti kad god se nekom od međunarodnih gospodara svidi. Dojam je da smo mi u BiH, ali i u cijeloj Jugoistočnoj Europi, svojevrstan lakmus papir za aktualne odnose među europskim velesilama, uključujući i SAD.

– Iz pitanja se dobiva dojam da smo mi Hrvati iz BiH nekakvo neobuzdano stado koje treba obuzdati, pripitomiti, odnosno disciplinirati. To znači da je jadna zemlja u kojoj mi živimo i jadni naši susjedi koji nas moraju podnositi ovako necivilizirane i nekultivirane. Još su izgleda jadniji međunarodni visokocivilizirani naši protektori koji nas pošto-poto žele disciplinirati. A članovi Katoličke crkve iz drugih zemalja Europe i svijeta, izgleda, moraju umirati od stida pred svojim zemljacima i našim protektorima koji im pričaju kakvi smo mi, koji se usuđujemo također ubrajati među katolike.

Doista sam duboko razočaran hipokrizijom nekih današnjih političkih moćnika koji se prave našim »bogovima« i ponašaju se u duhu one stare rimske poslovice: »Quod licet Jovi, non licet bovi«, ili »Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu«. Ako se oni zalažu za ljudska prava – to je u redu, a ako to pokušamo mi raditi u ovoj zemlji, jer su oni očito zakazali – onda smo krivi! Zar sam ja doista kriv, i to čak prema međunarodnom pravu, što sam se zalagao i što se zalažem za svakog obespravljenog čovjeka, pa onda i za obespravljenog katolika-Hrvata i drugog, da mora imati jednako pravo na svoju domovinu, na svoj dom, identitet, na rad i zaradu i na sva druga prava i slobode kao što to imaju ljudi u svim drugim europskim zemljama? I ako to isto čini i naš kardinal u Sarajevu, s kojim pravom ga, kako to sam kardinal tvrdi, visoki predstavnik blati i javno u Bruxellesu, 24. travnja ove godine, tvrdi da kardinal nije sposoban ni za vođenje jedne župe, a kamoli za vođenje Katoličke crkve u cijeloj zemlji? To nije dolično za tako visokopozicioniranu osobu međunarodne politike. Takvo ponašanje je bahatost koju se mora raskrinkati i odbaciti radi istine, pravde i sretnije budućnosti ove zemlje!