Vjesnik: 21. 07. 2003.

Ina je priključena plemenu. Kome to smeta?

Vlada jest prodala četvrt Ine i za to dobila 3,3 milijarde kuna, ali Ina, a zajedno s njom i Hrvatska, na taj su način dobile ulaznicu u međunarodno naftaško pleme. Jesu li Ina i Hrvatska mogle same? Nisu. Je li moglo biti obratno, pa da Ina kupi četvrt MOL-a?

VIKTOR VRESNIK

Za četvrtinu Ine dobilo se više no što se prije četiri godine moglo dobiti za cijelu – rekao je u subotu ministar financija Mato Crkvenac. Ministar je u pravu 3,3 milijarde kuna (505 milijuna američkih dolara za one koji se još nisu navikli da Hrvatska ima domaću valutu) uistinu je velik novac. Novac odlazi izravno u državni proračun i logično je da je ministar financija zadovoljan.

Ima, međutim, u cijeloj toj Ininoj priči nešto znatno važnije od novca. Pitanje: Čija će ubuduće biti Ina?

Znači li ta prodaja da će nam Mađari smjeti odnijeti novac s crpki? Hoće li mađarski tankeri uništiti našu obalu? Jesu li, posredovanjem mađarskih igrača, u Inu zapravo ušli Rusi? Hoće li nam netko sada oteti… Što su to, zapravo, opet rasprodali Račan i kompanija?

Ne znam zašto, ali dosad se u nas vrlo malo ili nikako pisalo i raspravljalo o vlasničkoj strukturi MOL-a. Umjesto toga govorilo se o domoljublju i o »rasprodaji narodne imovine«. Tko je, dakle, MOL?

MOL je nastao spajanjem devet poduzeća koja su bila aktivna u mađarskoj naftnoj i plinskoj industriji u sklopu državnog trusta za naftu i plin (OKGT). Mađarska Agencija za državno vlasništvo tada je sedam posto MOL-ova dioničkog kapitala dodijelila i lokalnim municipalnim vlastima kao kompenzaciju za zemlju koju koristi kompanija.

U daljnjem privatizacijskom procesu (koji je počeo ranih devedesetih) dionice MOL-a ponuđene su međunarodnim institucionalnim investitorima, domaćim privatnim i institucionalnim ulagačima i MOL-ovim zaposlenicima. Prema posljednjim javno objavljenim podacima (www.mol.hu), u današnjoj MOL-ovoj strukturi vlasništva 23 posto drži mađarska varijanta državnog fonda za privatizaciju, 38 posto je u rukama međunarodnih institucionalnih investitora (mirovinski fondovi, osiguravajuća društva…), 15 posto drže mađarski institucionalni i privatni investitori, deset posto Slovintegra i Slovbena (suradnja sa slovačkim kompanijama), četiri posto su MOL-ove trezorske dionice, a jedan posto je u vlasništvu zaposlenih u MOL-u.

Usporedimo li to s Ininom strukturom vlasništva – 75 posto država, 25 posto MOL – sve priče o bilo kakvoj rasprodaji postaju, dakako, opet besmislene, čak i kad se u obzir uzme onaj nesretni »plus jedan« glas koji će MOL-u dati određena prava sudjelovanja u upravljanju (po dva člana u upravi i u nadzornom odboru, bez prava upletanja u dnevnu operativu).

Prevedemo li sve to na hrvatski – Ina je još «naša«, a MOL je već odavno svačiji. Mađare, međutim, više ne zanima »tko« je taj koji ima najveći postotak dionica. Zanima ih činjenica da je MOL danas jači nego prije. Zanima ih da je, dijelom i zbog toga, njima danas bolje nego prije.

Naravno, tu nije riječ samo o MOL-u niti o bilo kojoj drugoj privatiziranoj kompaniji, važniji je mađarski način razmišljanja, onaj prema kojemu smo »mi kojima je bolje«, važniji nego »mi, vlasnici svega na našem teritoriju«. A riječ je, da ne zaboravimo, o onim istim Mađarima kojima smo nekad (ne toliko davno) prodavali kavu i šuškavce.

E sad, da ne bi Mađari u neko dogledno vrijeme nama prodavali kavu i šuškavce važno je što prije shvatiti da Vlada jest prodala četvrt Ine i za to dobila 3,3 milijarde kuna, ali Ina, a zajedno s njom i Hrvatska (znači – mi) na taj su način dobile ulaznicu u međunarodno naftaško pleme.

Grupa MOL, Ina, Slovnaft imat će ubuduće vodeću poziciju na tržištima Hrvatske, Mađarske i Slovačke, s jakim položajem u BiH i Češkoj i velikim mogućnostima za širenje u srednjoj Europi.

Jesu li (Ina i Hrvatska) mogle same? Nisu. Je li moglo biti obratno (da Ina kupi četvrt MOL-a)? Nije, jer državi treba tih pola milijarde dolara. Pitate zašto nam treba taj novac? Šalite se!

Ljetne teme: Točno prije četrdeset godina, američki Židov Leo Sternbach, rođen prije 95 godina u Hrvatskoj patentirao je (za grupu Hoffman – La Roche) lijek koji će do današnjih dana, uz Bayerov »Aspirin«, ostati jednim od najprodavanijih (jedno vrijeme i najpomodnijih) lijekova u povijesti. »Valium« (u nas poznatiji pod domaćim komercijalnim imenom »Apaurin«, a u Hrvatsku ga je donio Franjo Kajfež) ovih je dana, uz globalne jetsettere koji se šuljaju Jadranom, a koji su bili njegovi prvi i najodaniji potrošači, doveo tim povodom Hrvatsku i na ležernije stranice svjetskih novina. Na iste stranice (britanskog tiska) dovela nas je i šestmetarska, dvije tone teška, bijela psina ulovljena, navodno, negdje na hrvatskom dijelu Jadrana, i strašni požari koji bijesne hrvatskom jadranskom obalom. Pitanje vodstvu Hrvatske turističke zajednice: kada su vodili strane novinare obalom, što su to učinili Britancima?