Vjesnik: 24. 07. 2003.

Ustavni sud u političkim plićacima

Ustavni sud je doveden u vrlo neugodnu situaciju. Slijede izbori, a njegova ustavna uloga je presudna. Rezultat parlamentarnih izbora (u studenom) bitan je za konačnu odluku o predsjedniku Ustavnog suda (početkom prosinca). A ustavnost i zakonitost nitko ne spominje

VLADO RAJIĆ

Ustavni sud je za medije zatvoren poput školjke. Naravno, ne misli se na sam rad te institucije, koju hrvatski ustav svrstava u rang »četvrte vlasti«. Čak i što se samoga rada (dakle raspravljanja i odlučivanja u konkretnim sudskim predmetima) Sud ne prihvaća sugestiju da glasnogovornikom izvještava novinare i tako izbjegne povremena pogrešna tumačenja vlastitih odluka.

Aktualni predsjednik Ustavnoga suda dr. Smiljko Sokol, jedini je od četvorice prvih državnih dužnosnika koji za svojega mandata nije dao nijedan intervju.

I onda se dogodio slučaj »kandidature Vice Vukojevića«, jednog od sudaca Ustavnoga suda, čija je predsjednička kandidatura javno istaknuta. Ostalih pet kandidatura skrivene su u kuloarima te »ustavne školjke« na Markovu trgu.

Nema dvojbe da su dr. Jasna Omejec i dr. Petar Klarić, kao potpredsjednici, glavni kandidati. Nema sumnje da su zdravstveno stanje i predsjednička taktika dr. Sokola utjecale na dojam da se on neće kandidirati za još jedan predsjednički mandat, za što u Ustavnom sudu, ipak, nitko ne bi stavio ruku u vatru.

Na neki način je izvjesno da bi se i Milan Vuković rado vidio na predsjedničkom mjestu, pa makar to bio njegov treći povratak u predsjednički kabinet. Na kraju, tu je i samostalna kandidatura dr. Željka Potočnjaka.

Odakle tih šest kandidatura u kolektivu od 13 ustavnih sudaca?

Pozornost treba vratiti na povijest toga sudačkoga sastava. Ponajprije, sam predsjednik Sokol. Njegov dolazak u Ustavni sud smatra se pukom dodjelom »nagrade« za tzv. tuđmanovski mandat u kojem je bilo svega i svačega vezano uz profesora ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Velika smjena, nastupila istekom mandata Jadranka Crnića, u Sud je dovela skupinu sudaca.

Njihov prethodnik Milan Vuković, kojeg ni Tuđmanova milost više nije mogla zadržati u predsjedničkom uredu Vrhovnoga suda, stigao je kao prethodnica te skupine. A Ivan Mrkonjić, Marijan Hranjski, Vice Vukojević, Ivan Matija, Emilija Rajić i Jasna Omejec u medijima su bez milosti opisani kao suci kojima su mandati dodijeljeni HDZ-ovim i SDP-ovim političkim paktom.

Iz tog vremena, naime, datira špekulacija o podjeli na lijeve i desne političke opcije među sucima.

Nakon toga slijedi novi krug popune Ustavnoga suda u kojoj u Sud ulaze Agata Račan, Željko Potočnjak i Mario Kos. Postupak imenovanja temelji se na razgovorima s kandidatima održanim na sjednici Odbora za pravosuđe. Ti suci »prolaze«, iako su u konkurenciji imali niz pravnika, sudaca i odvjetnika koji su željeli na ta mjesta. Naravno, repovi nezadovoljnika prate te suce i danas i nitko se ne ustručava da sutkinju Račan »opiše« njezinim prezimenom, suca Potočnjaka (i zbog mladosti) benignom popunom profesorske kvote u Sudu te Marija Kosa, odvjetnika, kao miljenika bivše vlasti.

Dakle, nitko, ali baš nitko nije ušao u Ustavni sud u tim promjenama, a da iza njega nije išla priča o političkoj ili nekoj drugoj milosti kojom im je mandat podijeljen. »Točka na i« uslijedila je imenovanjem Nevenke Šernhorst na sudačku funkciju. Njezin protukandidat bio je dotadašnji sudac Jurica Malčić. Kako je Malčić dotad bio »ocijenjen« kao ljevičar, to je izbor Šernhorst automatski pretvoren u promociju sutkinje desne orijentacije.

I sad slijedi politička matematika u kojoj je spomen Vice Vukojevića kao predsjedničkog kandidata više varka nego stvarnost. Sami suci, pak, o svojem političkom svrstavanju uglavnom misle suprotno od one strane koja im je u toj podjeli dodijeljena.

Ustavni sud, nasukan na tako formiran politički plićak, doveden je u vrlo neugodnu situaciju. Slijede izbori, a njegova ustavna uloga je presudna. Rezultat parlamentarnih izbora (u studenom) bitan je za konačnu odluku o predsjedniku Ustavnog suda (početkom prosinca). Ustavnost i zakonitost, kao što se vidi, nitko ne spominje.