Vjesnik: 25. 07. 2003.

Manjak dokaza i nepotpun spis suca Šćekića

Sudac istražnog centra Županijskog suda u Zagrebu odbacio je istražni zahtjev Državnog odvjetništva u slučaju Canjuga - Batarelo zbog nedostatka dokaza, a izvanraspravno vijeće istoga sudišta njegovo mišljenje zbog nepotpunog spisa

ZAGREB, 24. srpnja – Pravosudne se igre nastavljaju. Duljina postupaka provjerava se u izvještajima sudskih izvjestitelja. Slučaj bivšeg zagrebačkog županijskog državnog odvjetnika Krunoslava Canjuge i njegova odvjetničkog kompanjona Mirka Batarela, pod teretom sumnje da je jedan dao, a drugi primio mito, te da je Canjuga zlorabio službeni položaj dovoljno je ozbiljan da pravosuđe mora reagirati odmah. No, ništa od toga.

Istražni sudac Ratko Šćekić je mrtav-hladan, nakon preslušavanja tonskih zapisa snimanih tri mjeseca i zahtjeva za provođenje istrage, ustvrdio da nema osnove za provođenje istrage. Sve što su vrpce zabilježile, a transkripti pretvorili u dokument, za njega nisu bili dovoljno jak razlog da otvori istragu.

Predmet je potom došao u nadležnost Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu. Odlukom od 23. srpnja to vijeće vraća spis sucu Šćekiću, jer nije poslao kompletan spis na daljnje pravosuđenje. Što nedostaje? Traže se sudski i državnoodvjetnički spisi u tom slučaju. Je li za njih morao i mogao znati sudac Šćekić? Da, ali je pravom na osobnu prosudbu sveo istražni zahtjev Državnoga odvjetništva na traljavo sastavljeni dokument. A mjere prisluškivanja telefona, prema nalogu istražnoga suca, u spisu dostavljenom izvanraspravnom vijeću uopće nisu spomenute.

Zašto? Kakvu ulogu u svemu tome igra činjenica da se baš na tim legalno provedenim dokazima temelji osnovana sumnja da su tužitelj Canjuga i odvjetnik Batarelo izmjenjivali informacije, po načelu »ja tebi podatak, ti meni uslugu«? Nikakvu. Jer, sudac Šćekić sadržaj snimljenih razgovora svodi na »nedovoljne dokaze«. Plus što je slijedom zakona sasvim preskočio Canjuginu odgovornost za odavanje službene tajne. Tu nema istražnog postupka, pa se s tom dimenzijom Šćekić nije ni bavio.

A baš u tom dijelu istražnog zahtjeva Državnoga odvjetništva utemeljena je i stegovna odgovornost Krunoslava Canjuge, naslonjena na ono »zašto nije bilo razloga za osnovanu sumnju« – korupciju.

Kad se sve to stavi na jedno mjesto vidljivo je, nažalost, da legalno proveden postupak telefonskog prisluškivanja, kriminalni zaključci koji iz sadržaja provedenih razgovora proizlaze, mogu biti »nedovoljan dokaz« za osnovanu sumnju. Pa i po cijenu da Izvanraspravno vijeće tom istom sucu, Šćekiću, zamjeri nepotpunost spisa koji im je dostavio. Tu, u tim poigravanjima zakonskim normama i ovlaštenjima, ugnijezdilo se milijun (zaostalih spisa) razloga za pravosudnu reformu.

Vlado Rajić