Otkako je završio solunski summit Europske unije, a predsjednik Europske komisije Romano Prodi otišao iz Zagreba, hrvatska europska agenda nije više u prvome planu. Navodno je sve tako dobro i sigurno da se više ne moramo brinuti. O Europskoj uniji u posljednje se vrijeme samo raspravljalo treba li upitnik Europske komisije pokazati javnosti ili ne. To je sasvim nebitno.

Mnogo je važnije da Sabor u zadanom roku i kvalitetno odradi onih 50 zakona potrebnih za usklađivanje s EU-om. Isto vrijedi i za Komisijin upitnik. Odgovori se moraju kompletirati za tri mjeseca. Zapravo, sama činjenica da smo došli do razine na kojoj se počinje odgovarati velika je stvar. Ne samo stoga što odgovaranje na Komisijin upitnik znači da smo napredovali u odnosima s EU-om, nego i stoga što se EU u Hrvatskoj polako počinje udomljivati, odnosno dolaziti na razinu domaće politike. Onoga trenutka kada najveći dio EU-a postane sastavnim dijelom unutarnje politike moći ćemo reći da je Hrvatska integrirana. I važno je da ispunjavanje kriterija ne kasni. Da opet ne prevlada filozofija »lako ćemo, možemo to obaviti i sutra«. Po mogućnosti u zadnji trenutak.

Koliko god to hrvatskim političarima bilo teško priznati, u ono što tek treba napraviti pripadaju i famozni politički preduvjeti. Hrvatskoj je trebalo vrlo dugo da nauči kako je svađa s međunarodnim organizacijama o povratku izbjeglica i njihove imovine sasvim neproduktivna. Trebalo joj je oko osam godina. Sasvim dovoljno vremena da se shvati kako na svaku kritiku, primjerice OESS -a, nije dovoljno odgovoriti da je ta organizacija neozbiljna i da je u Hrvatskoj samo zato jer se u njoj lijepo živi. Tako je nakon dugo vremena Račanova vlada, prije mjesec dana, odlučila da to pitanje riješi, no u međuvremenu se malo toga dogodilo. Doneseni zakoni se, naime, moraju provesti.

Hrvatska tako, kada je riječ o preuzetim obvezama, stalno živi od kritika, pa onda slijede spektakularne najave, nakon kojih zbog neučinkovitosti opet slijede kritike, pa onda opet nove političke najave. S nadom da će se problemi riješiti sutra, bolje nego danas, i da će ih po mogućnosti riješiti netko drugi. Otuda valja i stalno, papagajsko ponavljanje vlasti da je uspješan proces povratka pitanje vezano isključivo za novac. Malo sutra. Na kraju će se cijela priča opet svesti na političku volju da se usvojeni zakoni provedu.

Što se Hrvatska više približava EU, teza da političke volje ipak nema sve je opasnija. Vremena nema mnogo, upozorio je voditelj misije OESS -a Peter Semneby i opravdano ustvrdio da pitanje izbjeglica zahtijeva neprekidni angažman visokih političkih razina te dodatne napore. Konkretni rezultati moraju biti vidljivi prije nego što Europska komisija pripremi svoje mišljenje o Hrvatskoj. Zato neće biti dovoljno ako Vlada u upitniku Europske komisije odgovori da je situacija s povratkom izbjeglica izvrsna. Jedno od preostalih vanjskopolitičkih pitanja, koja će takvima i ostati, je potvrđivanje međunarodne vjerodostojnosti Hrvatske angažmanom u mirovnim operacijama.

Unatoč ponovno zahuktaloj javnoj raspravi o tome trebaju li hrvatski vojnici sudjelovati u mirovnim operacijama u svijetu, primjerice u Iraku, čiji je odjek u javnosti uglavnom negativan, vlast se mora ponašati u skladu s nacionalnim interesima. A taj nacionalni interes u međunarodnim odnosima u svakom slučaju govori u prilog takvom angažmanu. Stoga je bivši ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić u pravu kad podržava odluku o slanju hrvatskih vojnika u mirovne misije.

Hrvatska je u posljednjih mjesec dana, posebice Ministarstvo obrane, s različitih međunarodnih adresa dobila laskave pohvale za reformu oružanih snaga. Tehnički je dio reforme zahtjevan, no oni koji je vode priznaju da je najteži dio onaj mentalni. Treba, naime, uvjeriti mnoge da je Hrvatskoj u interesu biti na međunarodnoj sceni i u vojnom smislu, jer se to reflektira i na političko pozicioniranje. I, naravno, uvjeriti ih da se argument, prema kojem naši vojnici ne trebaju ići negdje daleko jer se tamošnji sukobi i procesi nas ne tiču - teško može braniti. Hrvatska bi, nakon što se donesu potrebne rezolucije Vijeća sigurnosti, mogla odlučiti da će sudjelovati u mirovnoj misiji u Iraku. Dakle, učiniti sutra nešto što je trebalo još jučer.