Vjesnik: 06. 08. 2003.

Optužnica protiv Sindičića za Bušićevo ubojstvo bila je plod obračuna u HDZ-u

ZAGREB, 5. kolovoza - Vinko Sindičić, osuđen u Škotskoj 1988. godine za atentat na predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta Nikolu Štedula, ovih je dana podigao medijsku prašinu izjavom da je kupio hotele na Visu.

Predsjednik Nadzornog odbora Brodsko-posavske banke Antun Milović, u čijem su vlasništvu viški hoteli, demantirao je Sindičića, kazavši da je banka odustala od posla s njim jer nije na vrijeme uplatio 37 milijuna kuna.

Otkud Sindičiću, koji je 10 godina proveo u škotskom zatvoru služeći kaznu za atentat na Štedula, te dvije godine u hrvatskom pritvoru dok mu je trajalo suđenje za ubojstvo Brune Bušića, novac za kupnju viških hotela?

Takvo je pitanje prvi javno postavio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, napominjući da je u brojnim procesima u kojima je tužio određene osobe i novinare za klevetu Sindičić tražio da mu se plate sudski troškovi jer »nema novca«. S karakterističnim, lukavim osmijehom, Sindičić je državnom odvjetniku na to uzvratio da se »novac može i posuditi«.

Još u socijalizmu Sindičić je do novca dolazio na neobične načine. Gradio je kuće i otvarao ugostiteljske obrte, iako se nije mogao pohvaliti građanskim namještenjem koje bi mu omogućilo prihode za luksuzan život. Boravio je i u inozemstvu od kuda je morao bježati zbog optužbi da je za jugoslavensku tajnu policiju (Udba) ubijao hrvatske političke emigrante. Tako je morao napustiti Njemačku zbog sumnji za ubojstvo Josipa Senića, a u Italiji se nije smio pojavljivati jer ga se povezivalo s trostrukim ubojstvom obitelji Ševo.

Suđenje u Zagrebu za ubojstvo Brune Bušića u Parizu 1978. je, prema mišljenju mnogih analitičara, već u samoj pripremi bilo »osuđeno« na oslobađajuću kaznu za Sindičića.

Prema istraživanjima brojnih emigranata i nezavisnih novinara, bilo je vrlo malo pokazatelja da je Sindičić umiješan u Bušićevo ubojstvo. Od postupanja po kaznenoj prijavi protiv Sindičića, koju su pokrenuli Božo Vukušić i Vice Vukojević u ime saborske Komisije za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, vidjelo se da će postupak protiv Sindičića ići u smjeru unutarnjeg obračuna u tadašnjim policijsko-sigurnosnim strukturama vladajućeg HDZ-a.

Preko Sindičića se tada htjelo obračunati s Josipom Perkovićem, koji je bio zadnji šef Udbe u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, prvi pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška za sigurnost (od 1991. do 1992.) te glavni savjetnik čelnika HIS-a Miroslava Šeparovića 1998. u vrijeme kad je ta služba razotkrivala aferu »Dubrovačka banka«.

Perković je bio svjedok na suđenju za Bušićevo ubojstvo. Otklonio je mogućnost svoje umiješanosti u ubojstvo, tvrdeći da je u vrijeme počinjenja 1978. bio niži djelatnik Udbe u Osijeku te da je Vinka Sindičića upoznao tek 1983. godine.

Zanimljivo je da je Sindičić boraveći u zatvoru u Škotskoj bio vrlo dobro informiran o zbivanjima u Hrvatskoj te da je pisao i tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. U jednom pismu Tuđmanu Sindičić s jedne strane prijeti da će razotkriti odgovorne za Udbina ubojstva koji su tada radili za Tuđmana, a s druge strane sam se nudi na raspolaganje hrvatskoj državi i naciji.

Kako se hrvatsko pravosuđe u zahtjevu za izručenje Vinka Sindičića iz Škotske obvezalo da mu neće suditi ni za jedno drugo djelo, osim za ubojstvo Brune Bušića - koje mu na kraju nije dokazano - danas ne postoji pravna osnova da se ispituju navodi za sve što ga se u prošlosti sumnjičilo.

U priči u kojoj se spominje otok Vis, »slučaj Sindičić« pojavljuje se kao još jedan neugodan podsjetnik na neraščišćenu noviju hrvatsku povijest.

Željko Peratović