Novi list: 07. 08. 2003.

Čija će djeca u Irak

Piše: Jelena Lovrić

Na pitanje novinara što kad se hrvatski vojnici iz misije u Iraku, gdje ih vlast namjerava poslati, počnu vraćati u mrtvačkim vrećama, ministar vanjskih poslova Tonino Picula cinično odgovara: »Vojnički poziv, kao slobodno izabrana profesija, uključuje i veću mogućnost stradavanja«. Dakle tako, dok vlastitu djecu rado šalju u Ameriku na školovanje, pripadnici vladajuće garniture ostalima otvaraju mogućnost da zajedno s američkim momcima ginu po Bagdadu.

Hrvatska javnost listom je protiv angažiranja hrvatskih vojnika u Iraku. Istraživanja u tom pogledu pokazuju dosad neviđenu jednodušnost – protiv je 93 posto građana. Usto, Račanova je vlada takav aranžman Amerikancima sama ponudila. Nitko je nije tražio. Što time kani postići? Ministrica obrane Antunović i suradnici joj priznaju da se nadaju ubrzanoj pozivnici za priključenje NATO-u. Ministar Picula, u jučerašnjem intervjuu Globusu, ne krije da Hrvatska računa kako će joj Amerika omogućiti biznis-aranžmane. »Vjerujem da bismo mogli dobiti vrijedne ugovore za obnovu Iraka«, veli Račanov klon. Vlasti bliski medijski analitičari tvrde da se Hrvatska jednostavno mora iskupiti za, po njima, dosad pogrešno držanje oko Bushova iračkoga rata. Da se sada mora uvlačiti Americi, jer je svoju kvotu nekooperativnosti već potrošila. Nije li vađenje političkih fleka glavama hrvatskih vojnika ipak malo previsoka cijena? Što će vlast reći obiteljima onih koji će u Iraku poginuti samo zato da bi, kako to Antunovićka sugerira, Hrvatska mogla Americi demonstrirati svoja partnerska raspoloženja.

Argumenti protiv uključivanja hrvatske vojske u misiju, koja se u međunarodnoj javnosti sve češće uspoređuje s onom vijetnamskom, mnogo su brojniji i ozbiljniji. Prvo, okolnosti tog aranžmana po međunarodnom su pravu krajnje diskutabilni. Angažman u Iraku nije pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda; razlozi američkog rata s vremenom ne gube na upitnosti, dapače; pomažući američke i britanske postrojbe hrvatski bi se vojnici de facto uključili u okupacijske snage. Pravobranitelj Klarić upozorava da je odlazak hrvatskih vojnika u rat u Iraku – protuustavan. Predstavnici svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj ocijenili su ga moralno sumnjivim. Drugo, riječ je o krajnje rizičnoj zamisli. Ako Amerikanci neprestance ginu u Iraku, a nema izgleda da će to prestati, hrvatski će se vojnici sigurno naći u barem jednakoj pogibelji. Ideja je rizična i zato jer Hrvatsku, kako je upozorio muftija Omerbašić, izlaže opasnosti od terorističkih napada muslimanskih ekstremista. Na sve te razloge kontra srljanja u iračku avanturu vladajući nemaju nikakvog odgovora.

Na koncu, tko u vlasti ima moralno pravo da donese odluku o slanju hrvatskih vojnika u rat koji nije njihov i u gotovo sigurnu smrt? I to u operaciji koja sigurno neće izdržati provjeru vremena, koja se ne može smatrati časnom i neupitnom. Tko od vladajućih može preuzeti odgovornost da Hrvatsku vojsku, zarad trenutnih pragmatičnih razloga, dovede u krajnje problematičan kontekst i da se kocka glavama ljudi? Premijer Račan? Predsjednik Mesić? Tko od saborskih zastupnika? Tek kad svoje sinove uključe u postrojbu za Irak. Hrvatska je u neposrednoj prošlosti izgubila previše života, previše mladosti, dijelom i zato jer se vladarima ni jedna cijena, koju je redovito plaćao narod, nije činila previsokom. Za takve odluke nitko u Hrvatskoj nije dobio mandat.