Vjesnik: 20. 08. 2003.

Uklanjanje neugodnih svjedoka rata

Reutersov je kamerman Mazen Dana u Bagdadu hladnokrvno ubijen s oklopnog vozila američkog vojnika, poput HTV-ova snimatelja Žarka Kaića kojeg su potkraj kolovoza 1991. nedaleko od Osijeka ubile snage JNA / Posebno je šokantno službeno objašnjenje američkih vojnih vlasti: »Vojnici su zapucali prema osobi za koju su mislili da u njih ima uperen ručni bacač«

ZAGREB, 19. kolovoza - Smrt Reutersova kamermana Mazena Dane u Bagdadu šokirala je i novinarsku zajednicu i svjetsku javnost. On nije poginuo snimajući ratne operacije, nije se našao u unakrsnoj vatri u kojoj su moguće »kolateralne žrtve«, nego su ga hladnokrvno ubili nervozni američki vojnici dok je snimao ispred zatvora Abu Ghraib u jednom bagdadskom predgrađu.

Poput nekih drugih snimatelja iz nekih drugih ratova, Palestinac Mazen Dana svojom je kamerom zabilježio posljednje trenutke svoga života: američki tenk koji kreće prema njemu te paljbu iz tog tenka u kojoj je smrtno ranjen.

Novinari i strukovne organizacije širom svijeta ponovno su prosvjedovali zbog još jedne smrti profesionalca u potrazi za istinitom informacijom, ponovo zatraživši istragu i upozorivši na opasnosti koje vrebaju ratne reportere i snimatelje. No, osobito je šokantno službeno hladnokrvno objašnjenje američkih vojnih vlasti: »Vojnici su zapucali prema osobi za koju su mislili da u njih ima uperen ručni bacač«.

Smrt Reutersova kamermana, ali i objašnjenje Pentagona izravno podsjeća na slučaj HTV-ova snimatelja Žarka Kaića koji je potkraj kolovoza 1991. ubijen jer se »oficiru JNA u oklopnom transporteru učinilo da je kamera na njegovu ramenu nalik novom ručnom bacaču« pa je zapovjedio da se puca na ekipu HTV-a koja je obavljala svoj posao nedaleko od Osijeka.

Poput Kaića, i Dana je hladnokrvno ubijen s oklopnog vozila stranog vojnika koji si je, »djelujući u samoobrani« - takvo je bilo objašnjenje i JNA i sadašnje Pentagonovo - ubio neugodnog svjedoka.

U Bagdadu je u ponedjeljak jedan vojni izvor pokušao ublažiti brutalnost »službene« izjave, objašnjavajući da »američki vojnici žive u stalnoj napetosti i stalno su u opasnosti od atentata«. No to je slaba utjeha za obitelji poginulih i za cijelu profesiju.

Kako je u povodu Danine smrti napisao Alfonso Rojo, specijalni dopisnik madridskog lista El Mundo iz Bagdada, i sam veteran ratnog novinarstva, »smrt Mazena Dane nije lako opravdati, a ni objasniti nekim priopćenjem«. Prema izjavama svjedoka, situacija je bila posve jasna: uz zid zatvora bila je Reutersova ekipa, a američki su vojnici morali znati da nije riječ o »neprijateljskim snagama«.

Na sličan način kao što su poginuli Kaić i Dana, potkraj američko-britanskog napada na Irak, poginulo je i nekoliko novinara u bagdadskom hotelu »Palestina«. Tada su američki vojnici »zamijenili« kameru španjolskog snimatelja Joséa Cousa za ručni bacač i otvorili vatru na hotel. Poslije je Pentagon priznao da je to bila »tragična pogreška«, ne odustajući ipak od verzije kako se činilo da se priprema napad na američka vojna vozila.

Hotel »Palestina«, koji su neki nazvali »nebranjenim novinarskim rovom«, u kolektivnom sjećanju ratnih reportera ostao je zapamćen kao »vojna meta« američkih tenkovskih projektila. Svima je bilo poznato da su upravo iz tog hotela neovisni novinari pokušavali koliko-toliko objektivno pratiti britansko-američke udare na Bagdad, kad ih je pogodila američka raketa.

Činilo se tada da će, nakon brojnih prosvjeda novinarskih organizacija, poput Reportera bez granica - koji su javno upozorili da »Amerikanci posve drukčije tretiraju neovisne novinare od onih koji putuju s američkim postrojbama, čiji rad mogu kontrolirati i usmjeravati kako bi širili svoju propagandu« - vojska više paziti da novinari ne postanu njezine žrtve. No, pokazalo se da nije tako.

Smrt 18 novinara u Iraku nije samo tragedija za njihove obitelji i novinarsku profesiju. Mnogi medijski analitičari upozoravaju da je previše takvih »slučajnih« smrti da ne bi bile sumnjive. I uvijek sličan scenarij: s jedne strane oklopno vozilo u kojemu su vojnici pod visokim adrenalinom, a s druge kamera, fotoaparat, magnetofon i bilježnica neugodnih svjedoka rata koji je već na samom početku proglašen čudnim.

Gordana Tintor