Novi list: 28. 08. 2003.

Hrvatska uoči izbora: dugovi, deficiti i gubitak imovine

Račanovoj novoj koalicijskoj ekipi sigurnu pobjedu na skorim parlamentarnim izborima neće donijeti toliko nova mreža auto-cesta, pa ni značajno smanjivanje nezaposlenosti, koliko rasulo HDZ-a i smušenost gotovo cjelokupne oporbe

Piše: Ivo Jakovljević

Taktički najjači predizborni potez – umjesto HDZ-a ili šireg oporbenog bloka – povukao je prekjučer premijer Ivica Račan, zatraživši sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskog sabora za srijedu, 3. rujna. Procijenivši, valjda, da je tobože najjača oporbena stranka, Hrvatska demokratska zajednica, u opasnom rasulu, a da – osim malog, bezazlenog i izvanparlamentarnog Šuvareva SRP-a – ni jedna od ostalih oporbenih stranaka nema konceptualni odgovor na novu socijalno-razvojnu dramu, nego smušeno plutaju od udice do udice, spreman je stati pred Sabor i najširu javnost na prevruće teme rebalansa proračuna, enormnog vanjskog duga, kronično previsokog vanjskotrgovinskog manjka i sve brojnijih kontroverzi u privatizaciji.

Autoceste kao bumerang

Da u Hrvatskoj postoji kvalitetna, snažna, stabilna i principijelna oporbena stranka, koalicijska bi vlada na bilo kojoj od navedenih tema pala prije izbora, a izbore bi sigurno izgubila. No, kako takve adrese nema, aktuelna vlast može mirno broditi dalje, prikazujući sve dugove, deficite, stečajeve i gubitke imovine kao prolazne pojave ili čak kao uspjehe na putu u Evropsku uniju.

Od siječnja 2000. Hrvatska se iz recesijske doista preobrazila u privremeno poletnu ekonomiju, uz jednu od najviših stopa rasta bruto-proizvoda u Evropi (od 4,5 do 6 posto godišnje). Ubrzavši velike državne investicije u novu mrežu autocesta, Račanova je koalicija, međutim, preuzela i krajnji rizik, da joj se ta najvažnija razvojna i politička poluga vrlo skoro vrati kao bumerang.

Jer, još od Tuđmanova vremena, kada je Hrvatska počela predaju cjelokupna bankarskog i financijskog sustava strancima, a da to nije odmjeravala u sklopu cjelovite koncepcije razvoja zemlje, kao što se isto radilo i u slučaju predaje HT-ova monopola monopolu Deutsche Telekoma, pa i u dugom nizu značajnih privatizacija u turizmu, medijima i trgovini, ni Račanova ekipa ulaganja u ceste, kao ni nastavak privatizacije i inozemnog zaduživanja, nije smještala u konceptualni odgovor na upit: a što će biti poslije (kad se prezadužimo i sve vrednije predamo strancima).

Građanin, koji se prezaduži (da bi imao dobar automobil ili zgodno plovilo, i usput visok opći standard), koji istodobno sam malo što proizvodi ili stvara (da bi mogao uredno vraćati dugove), i koji istodobno proda vlastitu kuću ili zemljište od kojeg je i u kojem je mogao živjeti, ako je još imalo razuman, dobro zna što ga čeka. Kada to isto radi cijela država i mnogi njezini građani, kada se u samo četiri godine vanjski dug zemlje udvostruči, kad izvoz pokriva manje od 45 posto uvoza, kad se kroz turizam prodaje pretežno uvozna roba, kad se gomilaju i koncesije i državna jamstva strancima, i kada gotovo sve što vrijedi prelazi u posjed velikih inozemnih kompanija i banaka, a na tisuće kuća i privatnih parcela na atraktivnim lokacijama također preuzimaju stranci, tada bi se bar parlament te zemlje morao upitati: pa, kamo mi to idemo. Jučerašnje mjere Savjeta HNB-a protiv novog zaduživanja samo potvrđuju da je vrag odavno zaboravio na šalu.

Kako spasiti jadranske gradove

I ne samo da se, na kraju te balade, andersenovski, postavljaju takva i slična pitanja, nego da se, napokon, ponude i cjeloviti odgovori: kako zaustaviti rasprodaju vlastite zemlje, kako obnoviti i modernizirati njezinu industrijsku i poljoprivrednu ponudu, kako povećati izvoz, te turizam spasiti od sve otvorenije »tajlandizacije«, a prirodu i gradove, pa i metaforički primjer – Dubrovačke ljetne igre – od svakovrsne devastacije (otpadom, bukom, drogom, kriminalom, nekulturom...).

Budući da je mala vjerojatnost da se to čudo dogodi na sazvanoj izvanrednoj sjednici Sabora, Hrvatska će uskoro izaći na još jedne izbore, koji će proteći u najboljem redu.