Novi list: 29. 08. 2003.

Ima li pilota u avionu

Piše: Jelena Lovrić

Neće biti sankcija ali ni Europske unije – tako bi se, i prema priznanju općenito suzdržanog ino-ministra Tonina Picule, mogli rezimirati učinci slučaja Gotovina na hrvatsku budućnost. Hrvatska se ponovo našla usred drame – ako joj se zbog odbjeglog generala blokira približavanje briselskim integracijama, to će imati dugoročno katastrofalne posljedice. Za krizu, otvorenu jučer donijetom vrlo neugodnom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, Zagreb očito nema izlaznu strategiju. Glavinjanje je opet dominantna vrsta kretanja.

Predsjednik Stipe Mesić odbjeglog generala Gotovinu preko medija poziva na suradnju i upozorava ga da će se usvajanjem rezolucije njegova situacija »ponovo pokvariti«. Konstatira da »ovo ne vodi ničemu«. Šef države istodobno polemizira sa špekulacijama da bi se sa smjenom vlasti Gotovinina situacija promijenila. »Mislite da HDZ ne bi izručio Gotovinu? Pa tko je sve Hrvate izručio Haagu? Ova vlast? Ova vlast nije nikoga izručila, nego HDZ-ova vlast«, kaže Mesić. Izjava je činjenično točna, ali je pitanje pomaže li ona sadašnjoj vlasti. Treba li se hvaliti time da ona nikoga nije izručila Haagu, da je HDZ-ova u tom pogledu pokazivala veću kooperativnost? Jer Mesić i Račan trenutno su u velikoj gabuli da međunarodnu zajednicu uvjere kako su spremni na punu suradnju s Haškim sudom. Da ne blefiraju i ne igraju s figom u džepu. Isticanje činjenice da je Tuđman izručivao a oni ne – u tome im nikako neće koristiti. Prema toj interpretaciji, eskiviranje da se postupi po haškim optužnicama – dobro je i pohvalno. Osim toga, krajnje je pogrešno i kontraproduktivno da se kompleks haških tema svodi na licitiranje o tome tko je koliko Hrvata izručio Tribunalu.

Slijedi zgranutost u redovima vlasti da se Gotovina u UN-ovoj rezoluciji spominje uz Karadžića i Mladića te najava da će Hrvatska »žestoko reagirati«. Račan je u Vijeće sigurnosti odmah uputio pismo u kojem je izrazio nezadovoljstvo što se »ime hrvatskog generala navodi u kontekstu najtežih raznih zločinaca«. Vlada – piše premijer – »odbija a priori izjednačavanje odgovornosti odbjeglog generala Gotovine s krivnjama Karadžića i Mladića«. Hrvatski se general svojim bijegom sam stavio u taj kontekst. Po tome ga se proziva zajedno s najgorima. Rezolucija ne kvalificira, ne kvantificira, ne uspoređuje i ne izjednačava veličinu zločina. To je posao Suda. Hrvatskoj bi vlasti bilo najpametnije da u ovoj stvari nije pokušavala braniti Gotovinu. Jer je on sam sebi odabrao društvo i odredio kontekst.

Ponovo se mogu čuti i tvrdnje da je tvrd stav Londona oko slučaja Gotovina, s njegovim apostrofiranjem u rezoluciji Vijeća sigurnosti, rezultat apriorno negativnog odnosa britanske vlade prema Hrvatskoj. – Ona bi uvijek našla nešto da nas stopira, bez obzira što Hrvatska radila – autor te izjave nije neko desničarsko spadalo, nego predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Zdravko Tomac. Koji ima i vrlo originalan prijedlog što da se radi: Hrvatska, kaže on, međunarodnoj zajednici mora objaviti da ne pristaje da ju se gura u kontekst Zapadnog Balkana i tretira kao sve druge toj regiji pripadajuće zemlje. Svijet bi tim potezom zaista bio impresioniran. I odmah bi pred Hrvatskom podvio rep. Infantilni Tomčevi prijedlozi možda su posljedica činjenice da se teško suočiti s vlastitom odgovornošću – on je dosad grmio stavovima koji su Hrvatsku vodili u zaoštravanje i konfrontaciju s Haškim sudom.