Riječ je o generalovoj političkoj egzibiciji, iskušanoj i 2002. kada je ponudio da će se predati, ali pod određenim uvjetima/ Kad mu je rečeno da se o svemu može razgovarati, ali tek nakon predaje, Gotovina je zamuknuo - i 2002. i 2003./ Gotovina bi trebao znati da nema ustupaka koje bi učinila Carla del Ponte da ga se odrekne kao optuženika, jedinog iz Hrvatske i jedinog iz vrha vojno-političke vlasti za vrijeme »Oluje«

S druge strane, pak, u krugovima bliskim Gotovini, mnogo je brbljavih ljudi, pa se nehotice omiču priče čak i o nekim privatnim planovima samoga generala. Planovima, koji nikako ne mogu biti ostvareni putem mobitela.

Iako su službena i privatna priča u opreci, zasad je sigurno da nadležna tijela nemaju ni jednu sitnicu kojom bi se dokazalo da netko iz Hrvatske ipak komunicira s bjeguncem i čijom bi se kontrolom ili intervencijom moglo otkriti mjesto na kojem se Gotovina skriva.

Taj je detalj bio bitan od trenutka kad su novine objavile razgovor s Gotovinom. Danas, pak, službena tijela, posebice Vlada, a onda i njezin pravni zastupnik u cijelom slučaju, odvjetnik Goran Mikuličić, nemaju nikakva kontakta s braniteljskom ekipom ili osobom iz kruga ljudi bliskih Generalu Gotovini.

Čak je i Luka Mišetić, američki odvjetnik s haaškom licencom (jedini s takvim pravom u braniteljskoj ekipi) prestao napadati hrvatske novinare kad god mu se ne bi svidio tekst u hrvatskim novinama.

Sve to potvrđuje raniju tezu, objavljenu odmah po objavi prvoga intervjua Ante Gotovine u Nacionalu: general se uopće ne namjerava predati. Riječ je o njegovoj političkoj egzibiciji, iskušanoj i sredinom 2002. godine, ali tada bez medijske potpore. Naime, 2002. godine Gotovina je ponudio Vladi i njezinim dužnosnicima da će se predati, ali pod određenim uvjetima. Uvjeti su i onda i ove godine bili isti: obrana sa slobode, izmjena optužnice, ukidanje tjeralica, dostupnost dokumentacije iz državnih arhiva i prije predaje.

Čitavu taktiku, generala ili njegovih savjetnika, svejedno, »prokazala« je inicijativa Hrvatskog bloka, vođe Ivića Pašalića, koji u vrijeme dubokog ljetnog sna Sabora predlaže zakon kojim bi se izmijenile odredbe Ustavnog zakona o suradnji Haaga i Hrvatske. Pašalić sam kaže da su na zakonu radili odvjetnici iz kruga branitelja Ante Gotovine. Posebice odvjetnik Ivo Farčić.

Usporede li se zakonski tekst Pašalićeva prijedloga i Gotovinin razgovor u Nacionalu, to je jedno te isto: pošto-poto nacionalnom sudu dati ingerencije više i snažnije za pitanja »otpravka« u Haag no što to ima Haaški sud i njegovo tužiteljstvo. Ako išta ne može biti drukčije nego što jest, onda su to upravo odnosi nadležnosti međunarodnoga i nacionalnoga suda, pri čemu je prvi nadređen drugome. I Pašalić u zakonskom prijedlogu i Gotovina, odnosno njegovi branitelji, traže nemoguće, da međunarodno sudište odustane od svoje nadležnosti.

U tom kontekstu valja vrednovati i hrvatske diplomatske akcije na zadobivanju europskoga povjerenja i kandidatskog statusa u rujnu 2003. godine u odnosu na činjenicu da Hrvatska i sa »sto sankcija« trenutno Gotovini ne može staviti soli na rep. Valja, naime, znati da je u odgovoru na upite Europske komisije Hrvatska, odgovarajući na nekoliko »haških upita« u uvodnom političkom dijelu, dostavila i dvije tablice. U prvoj su »Hrvati iz Hrvatske« pred Haaškim sudom i njihov status. Na prvome je mjestu Gotovina, Hrvat u bijegu. Na drugome Rahim Ademi, Albanac s hrvatskim generalskim oznakama, na slobodi i u očekivanju suđenja. Na trećem je pokojni general Janko Bobetko, optužnica nerealizirana.

Što govori ta tablica? Govori da nema cijene, nema pregovora, nema ustupaka koje bi učinila Carla del Ponte i Haaški sud da se odrekne Gotovine kao optuženika, jedinog iz Hrvatske i jedinog iz vrha vojno-političke vlasti u Hrvatskoj iz razdoblja »Oluje« i mjeseci nakon nje.

To bi general Gotovina, ma kako daleko i duboko njegovo izbjeglištvo bilo, trebao znati.