Vjesnik: 30. 08. 2003.

Predsjednik stranke koji ne priznaje HDZ-ovu prošlost

Ako Hrvatska plaća jugoslavenske dugove, ako sadašnja vlast odgovara za nezakonito otpuštene vojnike, policajce i suce iz devedesetih, na što je utjecao tada vladajući HDZ, na koju to budućnost računa današnji predsjednik HDZ-a tvrdeći da ga zanima samo - futur

VLADO RAJIĆ

Poigrao se Ivo Sanader pravom i pravnim paragrafima, pa je rekao: »Mi vjerujemo novinama koje objavljuju da su neki od gospodarstvenika uplaćivali novac na privatni račun HDZ-ove blagajnice. Mene ne zanima prošlost nego budućnost. Ni ja ni HDZ nismo tu da raspravljamo o onome što je bilo loše, jer smo za to kažnjeni 3. siječnja 2002. godine«.

Neće ići.

Jer HDZ nije ovih dana pao s »obližnjeg Marsa« niti je cijela stvar s reketom prvi put objavljena u hrvatskim novinama.

Kada bi Sanader tu istu ambiciju da ga zanima samo budućnost proveo kao premijer, a tu je premijersku namjeru puno puta pokazao, značilo bi da Hrvatska više nema nikakvih sukcesijskih obveza prema dugovima bivše Jugoslavije.

Istina, ne bi to bilo loše, ali što s pravima Hrvatske iz sukcesije, od umjetničkih djela pohranjenih negdje u Srbiji, sljedništvom diplomatskih predstavništava, do dugova u dolarima i u zlatu.

Pustimo Jugoslaviju. Što s onima koje je HDZ zapošljavao u državnoj administraciji, vojsci, policiji i na sudovima tijekom devedesetih, posebice u vrijeme kad je osjećao da gubi vlast, sad kad nezakonito otpušteni iz tih resora dobivaju sudske odluke zbog kojih im valja, ova vlast, isplatiti na milijune kuna naknade za svojedobnu nezakonitost. Država, za razliku od Sanadera, ne može reći »zanima me samo budućnost«. Jer, život države nije prestao 3. siječnja 2002. godine kad je HDZ izgubio vlast. Ta je država preuzela sve obveze koje joj je na leđa navalio sustav bivše stranke, pa makar je onda vodio Franjo Tuđman, a danas Ivo Sanader.

Da je Sanaderova opcija potpuno pogrešna, svjedoči i njegova struka kojom se zbog politike više ne bavi. Tisuće predstava, a Sanader je teatrolog, napisano je samo zato što su junaci kazališnih predstava srljali u budućnost sve dok ih vlastita prošlost nije sustigla. I to bez ijednog pravnika koji bi Sanadera podučio da u politici prošlost ima značenje budućnosti i da svjetlost futura određuju luksi bivšeg obnašanja vlasti. Ne može se, opet pravnički, danas reći da je HDZ nekoć bio netko drugi, jer je HDZ dok je Sanadera isti taj, Tuđmanov, kojeg se njegov sljednik uporno odriče.

Gdje je problem? Ključna tegoba je u shvaćanju »što je bilo, bilo je«. Ne ide tako u državnim poslovima. Sanader i nehotice sugerira da je nekadašnja stranka nešto drugo od stranke koju on danas vodi. Nije, ma koliko stranačkih ljudi odlazi ili je već otišlo ispod skuta novoga stranačkog poretka. Ako već postoji zakletva u hrvatsku državu, u njezinih 13 godina suvereniteta, onda ni za HDZ ne bi smjela vrijediti sintagma »Hrvatska bez nas nije naša briga«.

Treba li podsjetiti na činjenicu da se repovi te vlasti vuku u Haagu i kroz brojne »spontane« narodne manifestacije otpora nadležnosti haaškoga tribunala. Treba li podsjetiti na brojne saborske rasprave koje su, i uz obećanje HDZ-ovih zastupnika da neće minirati rasprave o »europskim zakonima« koje Sabor mora prihvatiti do isteka ove godine, prošle bez nazočnosti članova Sanaderova stranačkoga kluba.

Da i ne govorimo o tome kako je Sanader od »svojih« zastupnika tražio da napuste saborsku sjednicu za rasprave o privatizaciji Ine dok je on, predsjednik stranke, nekoliko sati proboravio na ručku s jednim jedinim novinarom u ekskluzivnom zagrebačkom restoranu.

Pa sad, kad je to već tako, hajde da razgovaramo o prošlosti i budućnosti Hrvatske. Na Sanaderov način, Hrvatska bi se svaki put vraćala »do stoljeća sedmog«. Mnogi relikti s kojima se Hrvatska tri godine kasnije mora suočavati nakon »državotvorne diktature« baš odgovaraju - stoljeću sedmom.

Toliko, što se budućnosti tiče na Sanaderov način.