Slobodna Dalmacija: 01. 09. 2003.

Račanov pristup - promašena avantura

Tomislav KLAUŠKI

Igra je gotova. Valja pokupiti ostatke razbijene ambicije da se na brzinu dovrši predaja generala Ante Gotovine, sačuvati barem dio državnog dostojanstva i održati Hrvatsku na putu prema Europskoj uniji. Umjesto toga, premijer Ivica Račan opet se bavi perifernim problemima.

U svome pismu Vijeću sigurnosti UN-a izričito se usprotivio izjednačavanju krivnje Radovana Karadžića i Ratka Mladića s odgovornošću generala Gotovine. Osim što je to pismo obojeno promašenom nacionalnom patetikom, ono vrvi pravnim nelogičnostima.

Uopće nije bitno spominje li se Gotovina u istoj rečenici s dvojicom srpskih zločinaca ili je od njih ipak semantički odvojen. Puno su važniji pravni argumenti koji Gotovini, a ni Račanu, ne idu u prilog. Protiv Gotovine je podignuta haaška optužnica, baš kao i protiv Karadžića i Mladića, ma koliko ta činjenica ranjavala dušu hrvatskih patriota. I još gore, Gotovina se nakon njezina podizanja dao u bijeg, baš kao i dvojica srpskih junaka. Pa ako se zajedno s Karadžićem i Mladićem može u istoj rezoluciji spominjati i ruandski bjegunac Felicien Kabuga, zašto ne bi i Ante Gotovina?

Međutim, gonjen domoljubnim nagonima, Račan je pao u istu zamku. Upustio se u političko prepucavanje oko notornih pravnih činjenica, koje se — treba li to opet spominjati? — osporavaju jedino na sudu. No, za razliku od prethodnih slučajeva, ovaj bi put posljedice mogle biti ozbiljnije.

Slučaj Bobetko pukom srećom nije ostavio trajne posljedice na status Hrvatske, što se ne bi moglo reći za slučaj Gotovina. Umjesto da zajedno s predsjednikom Mesićem, koji je čitavu gungulu i zakuhao, konačno počne sa saniranjem političke štete prije negoli bude prekasno, Račan opet koristi isti recept kao prije šest mjeseci. Ali u krivom trenutku.

Gotovina se neće predati Haagu. To je jasno svima, pa i Carli del Ponte. Međutim, sada haaškoj tužiteljici mora postati jasno da hrvatska vlast više nema ništa s time. Valja joj s najvišeg mjesta, Pantovčaka i Markova trga, dokazati da su sve one najave o Gotovininoj predaji jamstva da će se pojaviti pred sudom i prikupljanje tisuća dokaza koji mu idu u prilog bile tek dio pune i nepokolebljive suradnje s Haaškim sudom. I da državni vrh nipošto nije u dosluhu s haaškim bjeguncem. Bez obzira na to što Mesić govorio.

U suprotnom, Carla del Ponte dodijelit će Hrvatskoj pred Vijećem sigurnosti čistu jedinicu i tako je poslati na kraj kolone pred vratima Europske unije. Shvatio je to čak i ministar vanjskih poslova Tonino Picula, ustvrdivši da "ovisimo o milosti Carle Del Ponte".

Zbog nesuradnje s Haagom — odnosno, samo zbog Ante Gotovine — Velika Britanija ponovno će odbiti ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske EU-u, što će uništiti hrvatski san o 2007. godini. Picula će to pripisati "povijesti punoj paradoksa", govoriti da su "percepcije često važnije od realnosti i da često mogu prerasti u predrasude", ali zaključak je isti. Ako Gotovina ne bude uhićen do listopada ili barem ako se Hrvatska do tada ne izvuče iz njegova zagrljaja, naš put prema EU-u dolazi u ozbiljno pitanje. Toliko ozbiljno da više nije smiješna ni Mesićeva šutnja oko afere koju je sam zakuhao.

Zbog svega ovoga, Račanovo promašeno inzistiranje na formalnostima samo je trošenje papira i dragocjenog vremena. Strane diplomate, a još manje haaške tužitelje, ne zanima prepucavanje o moralnim aspektima optužnice, niti im je zanimljivo slušati objašnjenja o tome da je Gotovinu nemoguće uhititi, ali ga je zato moguće braniti. I jamčiti za njegovo pojavljivanje pred sudom.

Cijela ova promašena avantura hrvatske vlasti podsjeća na ludovanje zaigranih klinaca u staklarnici.

Nakon što su sve porazbijali, ne žele popraviti štetu, već upiru prstom u nekog drugog (Haag, Veliku Britaniju, Ameriku...), pokušavajući istodobno zbrisati s mjesta nesreće. Nekad im je to znalo uspjeti. Danas bi mogli dobiti po turu. A i mi zajedno s njima.