Situacija se u politici, kao i u ratu, često mijenja, kako je govorio Napoleon. Sada je ljevica napadnuta za korupciju: sukob je eskalirao do te mjere da su Berlusconijevi odvjetnici odlučili tužiti sudu Piera Fassina, vođu Hrasta, kako ovdje nazivaju Stranku demokratske ljevice, i to za klevetu. Fassino je, naime, u svom interviewu objavljenom nedavno u »Corriere della sera«, rekao da se »burattinaio« – lutkar, onaj koji vuče konce kazališta lutaka – nalazi u palači Chigi.

To jest, u palači u kojoj stoluje premijer Berlusconi. Fassino niječe da je reagirao u afektu. Rekao je to nakon dugog natezanja u talijanskom parlamentu gdje je istražno povjerenstvo za aferu Telekom Srbija saslušalo mutnog biznismena Igora Marinija, koji je samoinicijativno »provalio« aferu s navodnim Miloševićevim podmićivanjem talijanskih političara prigodom kupnje Telekoma Srbije. Dogodilo se to 1996. godine, kada je talijanska državna kompanija STET kupila 29 dionica tvrtke Telekom Srbija, plativši za to iznos od 878 tadašnjih milijardi lira, što odgovara otprilike današnjim 440 milijuna eura. Ali stvari se nisu odvijale dobro, pa je 2002. talijanski Telecom, sada privatizirana sljednica državne kompanije STET, prodala svoj udio za 378 milijardi lira – dakle za manje od polovicu. Berlusconijeva vlada je, odgovarajući na optužbe za korupciju iz tabora ljevice, lansirala najprije sumnju da je ovaj katastrofalan poslovni potez izraz nesposobnosti tadašnjih vlada lijevog centra, da bi potom list »Il Giornale«, u vlasništvu Paola Berlusconija, premijerovog brata, krenuo s insinuacijama o korupciji.

Spominjana su pritom imena Prodija, koji je tada bio premijer, Giuliana Amata i Piera Fassinija, koji su tada bili ministri u vladi. Osnovano je i parlamentarno istražno povjerenstvo, koje je trebalo ispitati glasine i utvrditi činjenice. Tada na scenu, dramatično, stupa poslovni čovjek Igor Marini koji optužuje Prodija, Amata i Fassina da su dobili od Miloševića »maxi-mito« od čak 700 milijardi lira. To je Marini izjavio u lipnju. U srpnju iste godine Marini se ispravlja i kaže da raspolaže dokazima o plaćenoj »kuverti« od 439 milijardi lira. Sve bi to bilo u redu, da se ne radi o krajnje sumnjivom tipu, kojega i novine ovdje nazivaju »faccendiere« – lovac u mutnome. Marini ima za sebe već nekoliko prijevara, lažno se predstavljao čak i kao grof, osuđen je za »financijski inžinjering«, a na kraju je i pritvoren. Da bi sebi osigurao neku sigurnost, izašao je sa senzacionalnim otkrićem o korupciji Prodija, Amata i Fassina, koji su prema njemu u navodnim dokumentima spomenuti pod nadimcima »Mortadella«, »Roda« i »Žabac«.

Talijani, skloni šalama i izrugivanju, odmah su prihvatili te nadimke. Doduše, Mortadella – bolonjska salama – mogla je pristajati Prodiju još dok nije smršavio, dok su »Roda« – Fassino i »Žabac« Amato odmah prihvaćeni u javnosti. No policija je morala objelodaniti da se još za vrijeme istrage Marini, koji je postao krunski svjedok afere, pokazao kao nepouzdani svjedok i mitoman: da bi sebe opravdao, izmišlja suučesnike, svaljuje krivicu na druge i stalno laže. No za Berlusconijevu vladinu koaliciju Marini je dobrodošao instrument za ocrnjivanje vodećih ljudi potencijalno opasne ljevice, pogotovo otkad se nazire mogućnost da Romano Prodi, po isteku svog mandata predsjednika Europske komisije, okupi sav lijevi centar protiv Berlusconija. Prodi lakonski odgovara na optužbe, da je sve u rukama policije i istražnih organa. No svi se slažu u tome, da je vladina većina zloupotrijebila parlamentarno istražno povjerenstvo i većinom glasova nametnula tempo i sadržaj rada.

Drugim riječima, komisija uzima zdravo za gotovo Marinijeve optužbe, iako su ga već policija i Državno odvjetništvo ocijenili nepouzdanim. Optužbe se, naravno, instrumentaliziraju i tako se tvrdi da je vlada lijevog centra, zapravo, katastrofalnim neuspjehom s Telekomom Srbije financirala Mloševića zbog simpatija prema njemu. Ta je operacija navodno poslužila za podršku Miloševićevoj vladi čak i bez optužbi za korupciju, jer je jasno da je talijanska država oštećena za lijepi broj milijardi lira, što u posljednjoj instanci snose porezni obveznici.

No kad se drvlje i kamenje srušilo na oporbenu koaliciju lijevog centra, list »Unita«, blizak Fassinovoj stranci, otkrio je izjave koje su još 1994. davali ministri u tadašnjoj, prvoj Belrusconijevoj vladi. Tako je Antonio Martino, sadašnji ministar obrane a tadašnji ministar vanjskih poslova, javno izjavio da treba pomoći Miloševiću da izađe iz izolacije, jer prihvaćajući mirovni plan riskira napade svojih jastrebova, pa bi tako bez međunarodne podrške on bio u opasnosti. No bez obzira na to, odgovornost za cijelu aferu snosi ne samo Italija, nego i sve zapadne vlade koje su u onom kratkom vremenu koji je prethodio Daytonskom sporazumu povjerovali da će time mir biti osiguran na prostoru bivše Jugoslavije, i da će se Miloševićev režim demokratizirati s podrškom zapada. Kasniji događaji su pokazali da je Zapad pogriješio, a epilog afere Telekom Srbija u Italiji je gubitak državnog novca. No to još uvijek ne znači da su »Mortadella«, »Roda« i »Žabac« doista nešto i inkasirali. I za Prodija i za Fassina veći dio javnosti dao bi ruku u vatru, jer su obojica poznati kao poštene i integralne osobe. Zato je Fassino i reagirao na hajku iz redova desnice. Berlusconi, nazvan »lutkar«, sada je borbu prebacio na drugi teren – na sudski progon Fassina zbog klevete.