Slobodna Dalmacija: 04. 09. 2003.

RAZGOVOR - GEBHARDT WEISS, NJEMAČKI VELEPOSLANIK U HRVATSKOJ

Birajte: Gotovina ili EU

U sljedećim tjednima hrvatska Vlada, odnosno vodeći hrvatski političari, trebali bi na nedvojben i posve jasan način pokazati svoj otklon, distanciranje od Gotovine. Nije moguće da nacionalni interes za ulazak u EU bude u rukama jedne privatne osobe - Držim da izjave kako Gotovina nije u Hrvatskoj i kako nije dostupan insititucijama imaju vrlo visok stupanj vjerojatnosti. Ako bi se ispostavilo suprotno, Hrvatska bi, što se tiče politike prema EU-u, bila pred katastrofom

Piše: Tomislav KLAUŠKI

Veleposlanik SR Njemačke Gebhardt Weiss jedan je od politički najaktivnijih stranih diplomata u Hrvatskoj. Ovom prigodom nije se ustručavao osvrnuti na najave da bi slučaj Gotovina mogao usporiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Može li Ante Gotovina spriječiti ulazak Hrvatske u EU?

Slučaj Gotovina simbolizira preostale dvojbe u nekim članicama Europske unije kad je riječ o vjerodostojnosti oko suradnje Haaškog suda i hrvatske Vlade. U tom smislu hrvatski put u EU nije u rukama Gotovine, nego hrvatske Vlade.

Zbog čega?

U sljedećim tjednima hrvatska Vlada, odnosno vodeći hrvatski političari trebali bi na nedvojben i posve jasan način pokazati svoj otklon, distanciranje od Gotovine. Nije moguće da nacionalni interes za ulazak u EU bude u rukama jedne privatne osobe. Zato je pismo koje je premijer Račan poslao Vijeću sigurnosti UN-a stvorilo dobru mogućnost za takvo što. Premijer se odredio u smislu pune i bezrezervne suradnje, a i pozvao je generala Gotovinu da se preda. Ići tim putem jest politički razborito, osobito prije nego što Carla del Ponte podnese izvješće o suradnji Hrvatske i Haaškog suda.

Više nema vremena za taktiziranje

Nije li taj potez opet defanzivan, s obzirom da su prije tri mjeseca premjer i Predsjednik države bili duboko involvirani u akciju predaje generala Gotovine? Ne nastoje li sada jednostavno popraviti pogrešku?

S mog osobnog gledišta, u slučaju Gotovina bilo je nekoliko faza. Ranija je bila obilježena laviranjima, uvjetovanima unutarnjopolitičkim elementima. U idućoj fazi bitan je bio intervju Nacionalu, kada se pokušalo naći kooperativno rješenje, a poslije toga ušli smo u treću fazu kada više nema vremena za taktiziranje. Vrijeme je za potpuno jasno distanciranje u političkom smislu od Gotovine. Inače bi pokušaj kooperativnog pristupa koji smo vidjeli proteklih tjedana imao kontraproduktivni učinak. Jer, mnogi promatrači stekli su dojam da postoji proturječje između izjava kako vlast ne zna gdje se nalazi Gotovina, da bi s druge strane neki drugi ljudi, među njima i novinari, uspostavili kontakt s generalom. Vjerujem da nadležne institucije, a među ostalim i sigurnosne službe, moraju dokazati da ih se učinkovitije koristi. One moraju dati doprinos rješenju te stvari. Umjesto toga, upada mi u oči činjenica da je dio sigurnosnih službi bio angažiran u vezi s obradom veleposlanstava nekih prijateljskih zemalja.

Koliko hrvatsko distanciranje može zvučati uvjerljivo kad je Predsjednik države s vrlo velikim stupnjem sigurnosti tvrdio da će se Gotovina predati, a premijer je čak garantirao njegovo pojavljivanje pred sudom?

Ne možete odgovornim političarima uzeti pravo da u tako teškim situacijama kreiraju vlastita rješenja. Sad smo u novoj političkoj fazi gdje je neizostavno takvo distanciranje.

Haag nije povjerovao u najave da bi se Gotovina mogao predati. Jesu li povjerovale i druge europske zemlje, među njima i Njemačka?

Ovdje se nalazimo na području spekulacija, s obzirom da nemamo kontakata s Gotovinom. Možemo jedino primiti k znanju ono što su drugi koji su ih možda imali, govorili o tome. Za mene je odlučujuće jedno drugo pitanje.

Koje?

Mogu li države članice EU-a vjerovati izjavama hrvatske Vlade i njezinih političara.

Mogu li?

Moj osobni odgovor proizlazi iz deduktivne raščlambe. Čvrsto sam uvjeren da vodeći hrvatski političari žele put u EU i mislim da zbog toga u ovom pitanju ne žele iskušavati opciju laviranja. Iz toga za mene proizlazi zaključak da izjave kako Gotovina nije u Hrvatskoj i kako nije dostupan institucijama, imaju vrlo visok stupanj vjerojatnosti.

Što ako bi se ispostavilo suprotno?

Tada bi Hrvatska, barem što se tiče svoje politike prema EU-u, bila pred katastrofom. To bi automatski dovelo do opterećenja u glavnim gradovima i onih zemalja EU-a koje su posebno otvorene prema hrvatskom putu prema EU-u.

Danas izgleda da su Velika Britanija i Nizozemska najveći protivnici hrvatskog puta u EU jer najviše pritišću u vezi suradnje s Haagom. Zar je doista samo tim dvjema zemljama bitno to pitanje?

Mislim da to fokusiranje na primjer na Veliku Britaniju predstavlja svojevrsno pojednostavljenje koje nije u skladu sa zajedničkim stavom zemalja EU-a u vezi s punom suradnjom Hrvatske i Haaškog suda. Ponovio bih da je sad nužno distanciranje od držanja jedne privatne osobe koja Hrvatsku čini taocem na njezinu putu prema EU-u. Mislim da je ocjena o britanskoj politici koju ponekad nalazimo u hrvatskim medijima u dobroj mjeri nepoštena. Stvarnost je drukčija. Britanija podupire cijelim nizom konkretnih projekata put Hrvatske prema EU-u.

Neka bude heroj i na sudu

Ali se svejedno prikazuje kao prepreka hrvatskom putu prema EU-u.

To je krivo. Prepreka Hrvatskoj na putu prema EU-u nije Velika Britanija, niti neka druga zemlja EU-a, nego Ante Gotovina.

Kad hrvatska vlast kaže da u potpunosti surađuje s Haagom, vjerujete li im na riječ ili tražite konkretne dokaze te suradnje? Jesu li izjave vjerodostojne?

Važno bi bilo da hrvatska Vlada pravodobno, odnosno prije nego što Carla del Ponte podnese izvješće pred Vijećem sigurnosti, iznese sveobuhvatan prikaz konkretnog stanja stvari kad je riječ o suradnji s Haagom. Na osnovi takvog prikaza moglo bi se na razumljiv način prikazati puna suradnja. S tim u vezi mogli bi se na operativan način koristiti pravila o proceduri Haaškog suda.

Kako biste se ponašali da ste bili na mjestu francuskog veleposlanika kad se otkrilo da je bio prisluškivan od hrvatskih tajnih službi?

Nadležne institucije vjerojatno su svjesne toga da bih to uzeo kao povod da svojoj vladi poručim da to nije doprinos njegovanju bilateralnih odnosa Hrvatske i Njemačke.

Vjerujete li da između Hrvatske i europskih zemalja postoji povjerenje? Ili se predstavnici stranih zemalja u Hrvatskoj smatraju remetilačkim faktorom?

Mogu govoriti samo o području hrvatsko-njemačkih odnosa. Oni nisu samo neproblematični već i vrlo prijateljski. Političke elite u Hrvatskoj su svjesne toga da se zalažemo za dijalog, da se solidarnost zemalja EU-a s Hrvatskom na ovim područjima ostvaruje na veoma konkretan materijalan način.

Njemačka se, međutim, nalazi u povlaštenom položaju u odnosu na Veliku Britaniju. Britanija također znatno pomaže Hrvatskoj na putu u EU, ali se zbog inzistiranja na punoj suradnji s Haagom prikazuje kao protivnik Hrvatske. Vjerujete li da bi se i Njemačka našla u istom položaju, da je izašla sa snažnijim pritiskom u vezi s Haagom?

Prvo treba reći da je iluzija vjerovati da u EU-u postoje različita stajališta u vezi sa suradnjom Hrvatske i Haaškog suda. Ono je u biti jedinstveno. Vjerujem da je u hrvatskoj javnosti došlo do promjene mišljenja, da su ne samo političke elite već i svi drugi dijelovi društva shvatili da se u strateškim pitanjima približavanja EU-u moraju prihvatiti konzekvencije koje možda trenutačno opterećuju zemlju. Vjerujem da jača svijest u cijelome hrvatskom društvu o tome da netko tko je uvjeren u svoju nevinost dugotrajnim bijegom ne pridonosi dokazivanju svoje nevinosti. Ako se Gotovina osjeća nevinim, trebao bi imati hrabrosti izaći pred sud. Trebao bi se kao vojni vođa koji se borio za hrvatsku neovisnost, po možda posljednji put iskazati kao heroj i dati doprinos nacionalnom interesu Hrvatske da svlada put prema EU-u.

Samo slijepci ne vide pomake

Vjerujete li da hrvatska vlast ponekad bježi od problema, nastojeći dokazati da je Gotovina zapravo jedina prepreka ulasku u EU, zanemarujući mnoga neriješena pitanja.

Na to pitanje dajem vrlo jednostavan odgovor: tko uspoređuje današnje stanje s onim iz 2000. godine i ne vidi poboljšanja, taj je slijep. Samo jedan primjer: prema najnovijim podacima UNHCR-a, u Hrvatsku se vratilo 119 tisuća izbjeglica. Radi usporedbe, u Njemačkoj, koja ima 83 milijuna stanovnika, to bi bilo dva milijuna u odnosu na ukupan broj stanovnika. Ne smijete podcjenjivati tu dimenziju. Dakle, treba reći da je potrebno učiniti još mnogo toga, ali i priznati da je puno napravljeno. Drugi primjer: novi Ustavni zakon o manjinama jedan je od najnaprednijih u europskim razmjerima. Međutim, njegova provedba ne ovisi samo o hrvatskoj vlasti već služi i kao poziv manjinama da daju svoj aktivni doprinos.

Treće: napori prilagodbe hrvatskog zakonodavstva zajedničkoj pravnoj stečevini EU-a u stvarnosti vrlo snažno napreduju. Velikim dijelom političke elite u Zagrebu na dojmljiv način ostvaruju zacrtane zadaće. No, političko je pitanje hoće li se europeizacija zadržati na glavnom gradu ili primjenjivati na terenu, od Vukovara do Dubrovnika.

Iznenađujući pritisak Slovenije na Hrvatsku

Kako Europska unija gleda na odnose Hrvatske sa susjednim zemljama, prvenstveno Slovenijom?

Kad je riječ o najnovijem sukobu Zagreba i Ljubljane, EU još nije zauzeo službeno stajalište. Osobno mogu reći da sam iznenađen asimetričnom tvrdoćom i "atmosferskim pritiskom" koji dolazi iz Slovenije prema Hrvatskoj. I to u pitanjima u kojima je riječ o tome da se na način usmjeren k budućnosti rješavaju pitanja zaštite morskih resursa i ekologije. Koliko sam upoznat sa službenim stajalištima hrvatske vlasti, mislim da je riječ o legitimnom pristupu, da u dijalogu sa susjednim zemljama želi naći konstruktivno rješenje.

Iznenađuje li Vas prijetnja Slovenije da se usprotivi ulasku Hrvatske u EU?

Iznenađujuće je to što zemlja koja još nije punopravni član EU-a vrši pritisak, već sada pokušavajući, s pogledom na svoj budući status, ostvariti deklarirane nacionalne interese.

Bojite li se da će se ti odnosi dalje pogoršavati?

To pitanje međusobnih odnosa mora ostati u rukama vlada dviju zemalja. A objektivni interes za rješavanje tog pitanja, govori u prilog njegovu pozitivnom rješavanju. Sada dijalog ima strateško značenje. U bivšim, vrlo teškim, ponekad dramatičnim odnosima Istoka i Zapada, imali smo i težih pitanja od ovih današnjih između Hrvatske i Slovenije. Rješavali smo ih dijalogom.

Nije li paradoks da se dvije zemlje koje nikad u povijesti nisu ratovale nađu u ovakvoj situaciji na pragu ulaska u EU?

Za ljude sa strane to je paradoksalno. Međutim, ponovio bih svoje osobno stajalište da se ovdje radi o asimetričnom opterećenju, čiji manji dio dolazi s hrvatske strane.

U tom smislu, kako gledate na odlazak predsjednika Mesića u Beograd, glavni grad zemlje s kojom je Hrvatska donedavno ratovala?

Hrvatski Predsjednik je ovdje kao i u nekim drugim pitanjima učinio važan iskorak. Mislim da će taj posjet dati pozitivan impuls suradnji ostalih zemalja u regiji.

On je u skladu s cijelim nizom operativnih mjera hrvatske Vlade u odnosu na zemlje u regiji. A posjet Beogradu je još jedna daljnja mogućnost da se Hrvatska još više etablira kao čimbenik stabilnosti u regiji čiji će pojedinačni dijelovi u perspektivi biti jednog dana u sklopu EU-a. U tom smislu, Hrvatska ima priliku pozitivnim primjerom preuzeti vodeću ulogu u ovom procesu.