Vjesnik: 10. 09. 2003.
Predsjednikov simboličan zadatak
VESNA FABRIS PERUNIČIĆ
Predsjednik Stjepan Mesić prvi put ide u službeni posjet Beogradu otkad su dvije zemlje iza sebe ostavile rat i prilično hladno razdoblje poraća iz devedesetih te demokratsku smjenu vlasti 2000. Činjenica da taj potez hrvatskoga predsjednika ne predstavlja senzaciju za hrvatsku, a ni za srbijansku javnost (vidi se to po reakcijama medija), već je sama po sebi znakovita i - dobra.
Istina, u glavni grad državne zajednice Srbije i Crne Gore odlazili su visoki hrvatski dužnosnici i ti su posjeti, baš kao i oni koje su uzvraćali tamošnji političari, amortizirali određenu količinu naslijeđenog naboja, u pozitivnoj mjeri odvratili pozornost od ratnih trauma i senzibilizirali javnost za nove političke iskorake koje međunarodna zajednica očekuje od obiju država.
Nije tajna da su odnosi Hrvatske i nove postjugoslavenske državne tvorevine opterećeni nekim otvorenim pitanjima. Njihove posljedice na svojoj koži i dalje osjećaju stotine tisuća ljudi koji su u ratu izgubili najbliže, krov nad glavom ili imovinu. Hrvatska još broji 1264 nestalih, u Srbiji su mnoge izbjeglice iz Hrvatske kojima se ne smiju uskratiti ljudska i imovinska prava.
Najteži zadatak, međutim, onaj na simboličnoj i principijelnoj političkoj razini, na leđima je hrvatskog predsjednika. Iako Mesićevi susreti neće biti okrunjeni nikakvim ritualnim potpisivanjima (velik dio posla je tu ionako dosad već obavljen), Mesić će se, očekuje se, založiti za trajno ukidanje viznog režima s obzirom na to da je slobodno kretanje ljudi i roba jedan od postulata njegove politike. Sa svojim beogradskim sugovornicima dotaknut će pitanje još nedefinirane granice na Dunavu i pograničnog režima kretanja, suradnje s Haaškim sudom i procesuiranja ratnih zločina, povratka matičnih knjiga, ali i intenziviranja gospodarske suradnje.
Neka će se delikatnija pitanja, poput hrvatske tužbe za agresiju ili sukcesijskih zavrzlama, možda otvarati tek u četiri oka. Ništa, međutim, neće smjeti ostati po strani teži li se stvarnoj normalizaciji odnosa dviju zemalja koje su pred vratima udružene Europe, u koju i Hrvatska i Srbija i Crna Gora, kao važni faktori u regiji, moraju ući kao uređene demokratske i pravne države.