Vjesnik: 15. 09. 2003.

Dobar je sudac koji ima stan u Zagrebu i »vlada latinicom«

Kakva smisla ima natječaj raspisan u svibnju 2002. za popunu praznih mjesta u Visokom prekršajnom sudu Hrvatske, o čijim kandidatima raspravlja Odbor za pravosuđe u rujnu 2003. / Propisi omogućili sucima da se sve više zatvaraju u kastu a da to podupiru i predsjednici sudova

ZAGREB, 14. rujna - Na prvoj jesenskoj sjednici saborskog Odbora za pravosuđe iznosilo se i mišljenje o kandidatima za popunu praznih sudnica u nekoliko hrvatskih sudova. Među ostalima, i za šest stolaca u Visokom prekršajnom sudu. Iako se to saborsko tijelo prošlih godina mučilo s vlastitom zadaćom u procesu imenovanja sudaca te je prije nekoliko mjeseci došlo do ozbiljnog razmimoilaženja s Državnim sudbenim vijećem i njegovim kriterijima za istu stvar, problem je ostao u dlaku isti.

Možda se o 126 kandidata za šest praznih sudnica u Visokom prekršajnom sudu ne bi toliko raspravljalo da nije popratna dokumentacija sadržavala i precizne stavove sudačkih vijeća koja su o kandidatima raspravljala. Famozno »mišljenje struke«, dakle sudaca o svojim budućim kolegama, imalo je i ovakvih kriterija: »kandidat ima riješeno stambeno pitanje u Zagrebu« ili »kandidat se perfektno služi hrvatskim jezikom i pismom«. No, tu nije kraj. Valja tomu dometnuti i priznanje samih sudaca da o statistici učinka kandidata pojma nemaju, kao i to da ne raspolažu radnim ocjenama kandidata koje bi trebali dati predsjednici sudova. A učinak i radna ocjena su ključni i koliko-toliko objektivni kriterij za izbor i promaknuće sudaca. Kad toga nema, dobra je i stambena zbrinutost i »vladanje latinicom«.

Međutim, priča s apsurdnom situacijom u proceduri popune sudova time nije dovršena. Naime, natječaj za popunu Visokog prekršajnog suda raspisala je ovlaštena ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović u svibnju 2002. Popuna sudova je inače dio pravosudne reforme i borbe protiv nagomilanih zaostataka. Kakvog smisla ima 16 mjeseci »popunjavati« jedan sud i to uz spomenute »kriterije«?

Ipak, Odbor za pravosuđe ipak prosljeđuje svoje pozitivno mišljenje o kandidatima za Visoki prekršajni sud s obrazloženjem - » nije na nama da kočimo popunu sudova«. Cijela saborska priča ponovno skreće pozornost na rad sudačkih vijeća, potvrđuje ocjenu da su propisi omogućili sucima da se sve više zatvaraju u kastu a da to podupiru i predsjednici sudova. A oni bi morali znati za svakog suca koliko i kako radi i svoje mišljenje priložiti uz svaku kandidaturu za više ili drugo sudačko mjesto.

Vlado Rajić