Vjesnik: 02. 10. 2003.
Skriva li Carla del Ponte generala Gotovinu
U proteklih deset godina Haag je od Hrvatske dobivao dokaze o suradnji samo onda kad je Zagrebu »sta
vljen nož pod grlo« / Logično bi bilo da je za Gotovinom izdana Interpolova tjeralica, da netko tko zna podatke o osobi koju se traži, te činjenice dostavi onomu tko bi ih konkretnom akcijom (hvatanjem) morao i provestiZAGREB, 1. listopada - Susret Carle del Ponte i dr. Gorana Granića neki dan u Haagu ne silazi s medijskih naslovnica. Malo-pomalo na vidjelo izlazi svrha toga susreta. Naime, reakcija tužiteljice na pisanim putem dostavljene dokaze o poduzetim akcijama hrvatske vlasti u hvatanju odbjegloga optuženika Gotovine svela se na pomak maloga prsta: to me ne zanima, moje informacije govore da je Gotovina u Hrvatskoj. Na to je »prasnuo« dr. Granić. »Ako nam ne želite reći izvore i sadržaj tih informacija, onda, gospođo del Ponte, vi potpomažete Gotovini u njegovu bijegu«.
Tužiteljica je objasnila da ona nije ni policija ni obavještajni izvor i da se ti podaci od nje ne mogu tražiti. A od koga se mogu?
Završnica slučaja generala Gotovine kao čimbenika hrvatske vanjske politike do kraja je eliminirala družbu njegovih odvjetnika. Ni glasa od njih. To pokazuje da su Luka Mišetić i »njegovi« (sam je sebe proglasio glasnogovornikom obrane generala) samo paravan političkoj potpori koju Gotovina prima i uvažava iz redova rubnih stranaka krajnje desnice.
Za to vrijeme Hrvatska se trudi ponuditi Carli del Ponte dokaze da je »nedužna« u slučaju Gotovina. To teško ide ako haaški istražitelji u Hrvatskom državnom arhivu iza sebe ostave užasan nered ili, šokirani količinom materijala stavljena im na raspolaganje, lakonski javljaju svojoj šefici »da Hrvatska ne surađuje«.
Hrvatska je pregovaračka strana Carli del Ponte ostavila memorandum koji bi valjalo potpisati u Zagrebu 6. listopada. Tužiteljičinim parafom taj bi dokument trebao biti jamstvo da se u njezinu izvješću Hrvatsku neće paušalno optužiti zbog nesuradnje. Pa da se napokon zna je li samo Gotovina dokaz te nesuradnje, jesu li to spisi koje Hrvatska krije ili je nešto treće.
Odvjetnici koji su zastupali optuženike pred haaškim sudom znaju običaj tužiteljskih predstavnika da na dokumentaciju iz Hrvatske odmahnu rukom, da se kao refren ponavlja ocjena »da Hrvati opet nešto varaju«. To je vidljivo, doznaje se iz istoga izvora, zato što je u proteklih deset godina Haag od Hrvatske dobivao dokaze o suradnji samo onda kad je Zagrebu »stavljen nož pod grlo«.
Odatle i sve učestalija priča o »vjerodostojnosti hrvatskih vlasti« u odnosima s Haagom. Doista je činjenica da se u Tuđmanovo vrijeme Haag shvaćao kao »nužno zlo«. Sad bi Hrvatska, četiri godine nakon Tuđmana, trebala platiti tarifu i za to političko razdoblje. To više što se pojavilo da je dio dokumentacije o akciji »Oluja« u posjedu Miroslava Tuđmana.
Sin bivšega predsjednika i bivši šef obavještajnih organizacija u Hrvatskoj, za »prijelazna razdoblja« iz državničke dokumentacije svojega oca uzeo je, kao privatne spise, gomilu fascikala, sadržaj kojih se uopće ne zna. Na zahtjev da dokumentaciju koja nije i ne može biti privatnom dostavi državnim tijelima, Miroslav Tuđman je odgovorio arogantnom odbijenicom. Da bi se došlo do tih dokumenata potreban je sudski nalog. A zahtjev sudu još nitko nije podnio.
Logično bi bilo, s obzirom na to da je zahtjev za izručenjem dokument Haaškoga suda, da je za Gotovinom izdana Interpolova tjeralica, da netko tko zna podatke o osobi koju se traži, te činjenice dostavi onomu tko bi ih konkretnom akcijom (hvatanjem) morao i provesti.
Zasad o tome što tužiteljica zna nije došlo ni slovo hrvatskim mjerodavnim tijelima, ni diplomatskim ni obavještajnim kanalima. Prema tome, skriva li to tužiteljica Gotovinu ili je njezina izjava puka taština ugrađena u sudbinu jedne zemlje, ma kakva ona bila.
Vlado Rajić