Ostaje gorak okus da je Hrvatska zaslužila mjesto među mnogim zemljama koje su dobile pozivnicu za Rim. Neistinito je da su druge zemlje toliko (i one koje će uskoro ući u Uniju i one koje to tek žele) kada je riječ o političkim prilikama i gospodarstvu, ispred Hrvatske da naša država nije zaslužila da se nađe u Rimu. Po čemu je, na primjer, Turska, kada je riječ o poštivanju ljudskih prava, toliko ispred Hrvatske? Po čemu je Rumunjska sa svojim gospodarstvom ispred Hrvatske?

Zašto se, na primjer, ne zamjera Poljskoj koja tako grčevito baš ovih dana brani svoje nacionalne interese u završnom raspravljanju o uvjetima ulaska u EU. Iz Bruxellesa joj poručuju da je »zaslijepljena i agresivna« – i nikom ništa. Jer, europskoj je administraciji zapravo jasno da svaka zemlja i dalje mora braniti svoje nacionalne interese i da to nije u proturječju s idejom zajedničke Europe.

Ako se vratimo malo unatrag Unija se nije baš mnogo čula kada je Hrvatska tražila od Slovenije povrat štednje njezinih građana koji je, očito nepovratno, završio u razvoju slovenske privrede. Tada je između redaka poručeno – dogovorite se. Slično je i s elektranom u Krškom. Gradili smo je zajedno sa Slovencima, a sada se moramo boriti i za minimum vlasništva u Europi u kojoj je vlasništvo svetinja. I opet bez reakcija Unije. I kada je riječ o neargumentiranim slovenskim tvrdnjama o granicama, Europa opet šuti, i ista poruka – dogovorite se!

Iako se ne želimo predstavljati bolji no što jesmo – a uistinu smo još po mnogim stvarima izvan europskih standarda – ipak nismo ni tako loši, u usporedbi s drugima. Činjenica je da često ne znamo komunicirati, pogotovo ne na način kako se to sada čini u »novoj« Europi. Posljednji je primjer žestoka svađa Francuza i Poljaka u vezi s pronađenim projektilom u Iraku za koji su Poljaci rekli, pa porekli, da je francuske proizvodnje. Pokazalo se netočnim, Chirac je izvrijeđao Poljake, ovi se ispričali i – gotovo. Ali, razgovarali su otvoreno, izravno i odmah!

Hrvati jednostavno ne znaju jasno reći što žele i kako to žele. Primjenjuje se neka zastarjela taktika iz prošlih vremena – malo javno, malo tajno – umjesto da se i susjedima Slovencima, a i europskoj administraciji, kaže jasno što ih ide. Pa voljeli to čuti ili ne.

Tako smo Slovencima već stotinu puta trebali reći da budu ljubazni i prvo vrate novac hrvatskih štediša, uz kamate, naravno, i da povuku svoje vojnike s teritorija koji nije njihov. Bez milosti.

Za mnoge pogreške u komunikaciji s Europom sami smo krivi. Administracija nam je nezrela, nesigurna, nespremna za izazove budućnosti. I dalje naši političari žive u nekom svom vakuumu gdje se komunikacija sa svijetom shvaća kao udobno putovanje i noćenje u luksuznim hotelima. A od promicanja hrvatskih nacionalnih interesa, lobiranja, uvjeravanja i svega što ide pod ruku s politikom s naše strane nema ništa. Mi to ne znamo.

Zato, nažalost, nije čudno što nas Europa malo po malo vraća na Istok i što opcija priključenja Uniji u paketu sa Srbijom i Crnom Gorom više nije nerealna, bez obzira što smo mi daleko ispred tog zapadno-balkanskog društva po svim kriterijima.