Odgovor Hrvatske na 4560 pitanja Europske komisije koji je Račan jučer predao Prodiju barokna je formalnost koja znači kandidacijski iskorak Europskoj uniji. Budući da predizborna groznica uveliko trese političare, opozicija je pokušala dobiti koji bod na račun kritike sadržaja tih odgovora s kojima nije bila dovoljno upoznata, što je deplasirano jer su se referirala opća mjesta i hrvatski zakoni. Zato je ministar za europske integracije Neven Mimica i mogao reći da traženi odgovori zaslužuju gotovo peticu. Radilo se o pukoj sondaži stanja, a ne o platformi za buduće pregovore. Utoliko je i Vladin doprinos za taj hrvatski odgovor na europska pitanja preuveličan, a veću semantičku dimenziju nego što to ovaj dokument zaslužuje dale su mu upravo spomenute mehaničke, a zapravo tradicionalno populističke reakcije dijela oporbe.

Da je bila iskrenije i učestalije zainteresiranija za prav(n)a pitanja hrvatskog priključivanja EU-u, na vrijeme bi se obavijestila barem o kadrovskoj strukturi Ministarstva za europske integracije koje je dovoljno ekipirano da organizira odgovore na ovakve šablonske upitnike i strancima plati njihove prijevode, ali gotovo nefunkcionalno u odnosu na mnogo zahtjevniji proces pregovaranja koji tek slijedi. Puno okretnije državne administracije od Hrvatske potrošile su za taj proces triput više vremena, što će reći da bi se trebalo uvoziti pregovaračke stručnjake iz zemalja koje će 1. svibnja iduće godine postati redovitim članicama EU-a.

Sve u svemu, za razliku od Tuđmana koji je u odnosu na EU ostavio golemi vanjskopolitički deficit, Račan je, uz podršku regionalnog "facilitatora" (olakšivača) Mesića, umnogome očistio te Tuđmanove političke dugove: pretenziju na uređivanje BiH, usporavanje povratka srpskih prognanika i odgađanje vraćanja njihove imovine, zakidanje manjinskih prava i nesuradnju s Haagom. Ostao je još samo Ante Gotovina (osoba koju karakterizira legija stranaca, a ne legija časti), što je također posljedica Tuđmanova izbjegavanja rješavanja dubioza, "imperativizam" UK i Nizozemske koje su od početka disolucije SFRJ imale disonantnije glasove od većine članica EU-a, ali i nekoordinirano vođene Račanove i Mesićeve "haaške politike".

Oni su prečesto mijenjali stavove o slučaju Gotovina, vjerujući u neodgovornost Banskih dvora i eksteritorijalnost Pantovčaka. U ovom konkretnom slučaju bili su vodstvo koje je bilo teško i razumjeti, a kamoli slijediti, jer su međusobnim pothranjivanjem konfuzija oduzimali Hrvatskoj ono vrijeme koje joj sada gotovo iz sata u sat nedostaje. To treba priznati bez ikakvog pardona, kao i činjenicu da i za njihova mandata nije osuđen niti jedan "hrvatski" ratni zločinac.

Ako je tuđmanizam bio jedan korak naprijed, a dva natrag, račanizam je obrnuta pojava. Ali i takav hendikepirani hod Hrvatsku je razlikovao od Srbije i Crne Gore, BiH i Makedonije, ostajući specifičnom razlikom u odnosu na Sloveniju, koja je vješto izbjegavala kretanje unatraške. Naciokratski korak unazad determinirali su ostaci političke iracionalnosti koja se pojavljivala i predugo zadržavala podjednako i u Hrvatskom saboru i u javnosti kao prešutni unutarnjopolitički kredo. Konac mandata Račanove Vlade obilježava beskompromisni eurounijski konsenzus oporbenih stranaka, što je posebice važno u pogledu HDZ-a i HSP-a s obzirom na činjenicu da su početkom djelovanja nove vlasti očitovale antieurounijske tendencije. Spoznaja eurounijske nužnosti i jest najveće dostignuće ovog saziva Sabora i ove vlade.