Vjesnik: 13. 10. 2003.

Gdje treba tražiti izbornog pobjednika

Na temelju čega će hrvatski građanin odabrati svojeg favorita na izborima? Prvo na temelju osobne simpatije, zatim iz prkosa, ponekad zbog »srodna načina razmišljanja«. A ekonomija? Stopa gospodarskog rasta? Nečija sposobnost zdrava rasuđivanja ili pak nabujali vanjski dugovi? Zaboravite

VIKTOR VRESNIK

Po čemu se razlikuju zapadni europski menadžeri od svojih istočnoeuropskih, »tranzicijskih« kolega? Po nedavno objavljenim rezultatima istraživanja britanskog think tanka (the Economist Intelligence Unit), prije svega po tome kako će reagirati u kriznim situacijama. Zapadnjak će, naime, najprije posegnuti za plaćom svojih zaposlenih. Tranzicijski će razmisliti čega bi se sve prije mogao odreći i najprije će oštar pogled uputiti prema odijelu nabave.

Nije tu riječ o nekakvim »socijalističkim navikama« istočnoeuropskih šefova, činjenica je, međutim, da su se njihovi zaposlenici tek nedavno dokopali pristojnijih plaća pa svaki, i najmanji, skok naniže doista može probuditi stari način razmišljanja (ono - »ne možete me platiti toliko malo koliko malo ja mogu raditi«).

Jednako tako je, prema istom izvoru, i kada je riječ o eurooptimizmu, gdje su u pravilu zapadnjaci skeptičniji od istočnih kolega. Nama s ove (jugoistočne) strane možda je lakše prepoznati razlog takvog mišljenja.

Zapadnjak se doista ima čega bojati kada razmišlja o budućnosti Europske unije, pogotovo nakon što se u nju slije rijeka istočnih lovaca na zapadni standard življenja. Istočnjak je siguran samo u jedno - teško da će mu ikada biti lošije od onoga što je već prošao.

Vratimo li se u lokalne hrvatske okvire to otprilike izgleda ovako:

Gledamo li s optimizmom na svoju budućnost unutar EU-a? Najčešće da, jer usporedimo li svoj životni standard s njihovim, teško je ne primijetiti razliku u europsku korist, pogotovo kada se očekivana količina uloženog rada sve više izjednačuje.

Čega bi se hrvatski građani, u slučaju krize, lakše odrekli - plaća ili shoppinga? Pogađate: ne bismo se dobrovoljno odricali ničega. Tako razmišljaju i političari, neovisno o stranačkoj opredijeljenosti, a tako, vjerujte, razmišlja i većina hrvatskih menadžera.

Vlada je proteklih godina i dokazala tu teoriju - ne dirajući za regiju visoke plaće državnih službenika uspjela je, u ne baš povoljnim gospodarskim okolnostima, pokrenuti investicijski lanac (ceste). Tko je bio protiv? Uz ponekoga zlogukoga domaćeg »proroka« prije svega međunarodne financijske institucije koje su, vođene zapadnom poslovnom logikom, proricale loš završetak takve državne politike.

Kakve su posljedice takve »hrvatske logike«? Solidan petopostotni rast gospodarstva uz inozemni dug koji, iako blizu gornje granice izdržljivosti, investitore još ne tjera u paniku. Čak ni MMF, iako iznenađen, nije pretjerano zabrinut.

Predizborna euforija (odlična prigoda marketingašima i statističarima za brzu i jednostavnu zaradu ) počela je ovih dana s objavljivanjem nekoliko istraživanja o predizbornom raspoloženju biračkog tijela. Rezultati? Objektivni, ali i prema narudžbi. Zajedničko im je da su najčešće posve nevažni.

Zašto su nevažni?

Tu smo stigli do za Hrvatsku trenutačno gorućeg pitanja: na temelju čega će hrvatski građanin odabrati svojeg favorita na izborima? Prvo, na temelju osobne simpatije, zatim iz prkosa, ponekad zbog »srodna načina razmišljanja«...

A ekonomija? Stopa gospodarskog rasta? Nečija sposobnost zdrava rasuđivanja, strateškog razmišljanja i odlučivanja? Kako će na konačnu odluku utjecati nabujali vanjski dugovi, nečija sklonost demokratskoj raspravi ili pak zastranjivanje u blebetanju? Zaboravite.

Čemu onda služe istraživanja? Prava, najčešće neobjavljena, političkim liderima da se vide u ogledalu i da opipaju bilo protivnika. Bezbrojna ostala, samo buđenju biračkih emocija.

Mislite da pretjerujem? Pokušajte se sjetiti, tko je tijekom posljednje tri i pol godine u hrvatskoj politici bio najjasniji, tko je imao najviše provedivih ideja, ukratko - tko je bio najkorisniji. Ostavite pritom po strani Vladu, jer ministrima, prema dužnosti, pripadaju i pogreške i zasluge.

Neće vam biti lako.

Gotovo pune četiri godine od svih smo, gotovo bez razlike, slušali ili demagoška predavanja ili teške optužbe. Priznajem, i jedno i drugo nerijetko vrlo maštovito, često dobro potkrijepljeno argumentima, ali s jedinim ciljem da diskreditira protivnika. Kada sam ljetos razgovarao s predstavnicima međunarodne bonitetne agencije Standard and Poor"s koji su bili u Zagrebu radi procjene jesenskoga kreditnog rejtinga Hrvatske (ostao je bez promjena), složili smo se u jednom: ovogodišnji izbori bit će prvi na kojima će se glasati »za«, a ne »protiv« neke od predloženih mogućnosti. Danas više ne bih bio tako siguran.

Unatoč nedvojbenom pomaku nabolje, koalicija, ali ni bilo koja od njenih članica, do danas nije uspjela uobličiti i predstaviti suvisli (gospodarski) program za drugi mandat. Unatoč nesumnjivo golemom broju koalicijinih pogrešaka, oporba do danas nije pokazala ništa čime bi naznačila da zna kako su se one mogle izbjeći.

Pitanje biračima na početku izborne utrke: Za koga se opredijeliti na izborima? Za onoga koji nam je pokazao da zna kako ćemo bolje živjeti ili za nekoga tko je bolje slistio suparnika? Kako, zapravo, pronaći prvoga?