Je li ovaj saziv Hrvatskog sabora, koji je odbrojio svoje posljednje parlamentarne dane nakon tri i pol godine, doista najlošiji dosad, otkako je hrvatskog višestranačja, kao što mnogi tvrde? S tom se konstatacijom svakako ne bi složilo više od 150 zastupnika koliko ih je grijalo klupe na Markovu trgu posljednjih godina. Ali da je ovaj saziv bio možda najbezbojniji, bez okusa i mirisa, moglo bi se potpisati. Uz samo nekoliko »ridikula«, poput neizbježnog Rojsa, često izvan granica pristojnosti brbljavog Ante Kovačevića, ili napornog, svadljivog i iritantnog Ive Lončara, ovaj se saborski saziv možda i neće tako dugo pamtiti kao oni prethodni, koji su iznjedrili, osim nekolicine narodskih veseljaka i mnogobrojne političke persone koje već godinama drže pozicije u Hrvatskoj, bilo kao oporba ili vladajuća elita.

No, ne može se osporiti da je ovaj saziv odradio i iznimno velik i opsežan posao, poput izglasavanja niza tzv. europskih zakona kojima se hrvatsko zakonodavstvo usklađuje s onima u Europi, kao preduvjet ulaska Hrvatske u EU 2004., čemu se i dalje nadamo. Nadalje, napravio je i velik posao u vrijeme potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ali, ni te pozitivne stvari, ma koliko bile važne za državu koja želi postati punopravnom članicom te velike Europe, ne mogu ublažiti gorak okus silnih promašaja koje su narodni tribuni počinili u ove nepune četiri godine.

Definitivno je sigurno da je ovih godina parlamentarizam dosegnuo najnižu točku u očima običnih građana, koji su zastupnike počeli gledati potpuno drukčijim očima. Naime, iako su upravo zastupnici – otkako je Hrvatska postala samostalna država – izazivali svakojake i dvojake komentare, na primjer da dobivaju velike plaće, a ništa ne rade, posljednje su tri i pol godine taj zastupnički posao srozale na najnižu moguću razinu u percepciji hrvatske javnosti. A tome su svakako sami najviše pridonijeli, jer ih je većina taj častan posao obavljala više nego traljavo.

Godinama ih javnost kritizira zbog nedolaska u sabornicu, zbog toga što se samo slikaju, a malo toga konkretno rade, što putuju svijetom s raznim parlamentarnim izaslanstvima, nemilice troše novac poreznih obveznika, a najmanje rade u korist onih koji su ih izabrali i poslali na Markov trg da bi zastupali njihove interese. Jednako tako smo godinama svjedoci kako se većina istih tih zastupnika brani da se njihov posao ne sastoji samo od sjedenja u Velikoj vijećnici, nego i od niza drugih poslova koje obavljaju iza kulisa, ali su sastavni dio njihovih zastupničkih obaveza.

No, hrvatska javnost nikada nije prihvatila taj argument, smatrajući da tribuni previše olako i »lijevom nogom« rade to za što su izabrani. Čak i kad su na početku mandata donijeli odluku o smanjenju vlastitih plaća (koja nije naišla na odobravanje mnogih od njih), želeći se na tako solidarizirati s osiromašenim građanima, i taj je potez u javnosti dočekan »na nož«. Građani su to smatrali politikantskom demagogijom i zastupničkim blefiranjem.

Po čemu će biti zapamćen ovaj »bezbojni« saborski saziv? Osim po nizu onih koji u njemu nikada nisu izustili ni riječi, osim što su disciplinirano dizali ruke kako je njihova stranka nalagala, i po tome što je u njegovom mandatu obavljen zaista velik posao. Na dnevnom je redu bilo više od 1400 točaka, domaće se zakonodavstvo usklađivalo s europskim, doneseno je više od 450 odluka, čak je dva puta mijenjan Ustav, lomila su se koplja zbog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, proglašavanja gospodarskog pojasa, prava manjina, znanosti, školstva. Pamtit će se i po više od 130 odbijenih zakonskih odluka, zakonima o medijima, ali i bezbrojnim svađama, prepucavanjima te udarcima ispod i iznad pojasa.

Ovaj će se saziv pamtiti i po tome što su se mnoge stranke koje su u parlament ušle prije tri i pol godine u međuvremenu rascijepile, pa ih je tako na kraju bilo daleko više od početnog broja. Najveća oporbena stranka, HDZ, raskolila se na čak tri (HDZ, HB, HIP); ista je sudbina zadesila i HSLS, iz kojega se izdvojila Libra, a u parlamentu su djelovale tri liberalne opcije, mnogi poznati političari u međuvremenu su postali nezavisni zastupnici, a jednako tako, mnogi u HDZ-ovo vrijeme prvaci s naslovnih stranica i ljudi koji su donosili nacionalno važne odluke u potpunosti su se povukli sa scene. Što zbog stranačke stege ili neslaganja sa stranačkim vodstvima, što zbog osobnih odluka kojima su procijenili da im je lakše sjediti u hladovini i primati lijepu plaću, negoli se izlagati verbalnim artiljerijskim sukobima drugih stranaka ili ne daj bože kritici iz vlastite.

Rijetki su oni koji su iskoristili svojih pet minuta koje su dobili izborom za zastupnike; među njih svakako pripada HSP, koji se od nekoć marginalne desne stranke na kraju prometnuo u respektabilnu političku snagu i postao primamljiv politički partner mnogima, posebice nakon što je gotovo tri godine u Saboru vodio ogorčenu borbu za proglašavanje gospodarskog pojasa ili donošenja zakona o sprečavanju sukoba interesa.

I što na kraju? Ništa posebno; svim zastupnicima je ovo bila prigoda da se afirmiraju u javnosti; neki su tu šansu dobro iskoristili, drugi nisu. Neki su se samo slikali, drugi radili, a treći i slikali i radili. Nekima je Sabor bio važan samo zbog privilegija, mnogima zbog buduće mirovine; neki u njemu u tri i pol godine nisu ni riječi prozborili, a drugih je bilo i previše. Tučnjava nije bilo, samo manjih naguravanja, po čemu nismo na europskom prosjeku; uvreda i previše, čime smo nadmašili mnoge. Zato: do viđenja zastupnici, do idućeg mandata. O kojemu mnogi iz ovog saziva mogu samo sanjati.