Vjesnik: 30. 10. 2003.

Unutarkoalicijskom trgovinom i do nove vlade

Ni lijevi ni desni blok još nije ozbiljnije razgovarao ni o eventualnom smanjenju vlade niti o ulasku svih predsjednika stranaka u izvršnu vlast

ZAGREB, 29. listopada - Može li sljedeća vlada biti manja od današnje, koja uz premijera ima četiri potpredsjednika, 19 resornih ministara i jednu ministricu bez portfelja? Hoće li u sljedećoj vladi članovi biti svi predsjednici stranaka koalicijske vlasti, da bi se izbjegli problemi koje je ova vlada imala jer je dio predsjednika stranaka ostao u Saboru, što im je omogućavalo da se ograđuju ili čak žestoko kritiziraju Vladine poteze za koje su ocijenili da bi im mogli smanjiti potporu birača? Zbog toga se, uostalom, svaki važniji Vladin potez dogovarao na koordinaciji šest odnosno pet stranka, koja je funkcionirala kao svojevrsna vlada iznad vlade.

Svi ozbiljniji kandidati za Banske dvore tvrde da žele manju i operativniju vladu. No, iskustvo prve prave višestranačke vlade - Gregurićeva vlada nacionalnog jedinstva bila je odraz ratne situacije, a ne izbora - navodi na velik oprez u prihvaćanju tog opredjeljenja zdravo za gotovo. Jer, dva puta se pokušalo i odustalo od smanjivanja broja ministarstava.

Prvi put je, nakon samo godine dana mandata, zaključeno da bi preustroj državne uprave koji uključuje i smanjivanje vlade oduzeo previše vremena - najmanje pola godine - i energije potrebnih za rješavanje gorućih problema gospodarstva i građana. Iako su takvi zahvati doista teški i komplicirani, bilo je jasno da se odustalo ponajprije stoga što se stranke, nakon toliko godina u opoziciji, nisu željele odreći izborenih ministarskih pozicija.

Drugi put se odustalo u samoj završnici mandata, kada se pokazalo da nema političke volje koja bi uoči izbora 23. studenoga unaprijed drastično smanjila kolač za podjelu funkcija.

Iako su i lijevi i desni deklarativno za manju vladu, na pojačan oprez navode i tvrdnje stranačkih čelnika da o smanjivanju vlade kao važnom uvjetu za koaliranje nisu još ozbiljno razgovarali ni u lijevom ni u desnom bloku. Svi kažu, bit će vremena za takve razgovore.

Reforma državne uprave, koja uključuje i vladu s manje ministarstava i više operativnih agencija, sastavni je dio programa SPD-a, a smanjivanje vlade kao uvjet za povećanje učinkovitosti jedna je od strateških odrednica i HDZ-ova programa za vladu koju će predvoditi ako dobije izbore.

Smanjivanje vlade neupitnim potezom vlasti u kojoj bi sudjelovala smatra i koalicija HSLS-a i DC-a, a i u HNS-u se zalažu za vladu s manje članova. I u HSS-u tvrde da glomaznu vladu ne smatraju prihvatljivom, ali da im je od broja članova vlade važnija njihova stručnost. HSS smatra da visoka pozicija u nekoj od koalicijskih stranaka ne bi smjela biti jamstvo za ministarsku fotelju.

Ta stranka ima i posebnu radnu skupinu koja radi na projektu reforme državne uprave i redizajniranja vlade, koja bi trebala biti stručna a ne politička, a pretpostavka za njeno formiranje je detaljan koalicijski ugovor. Jedan od ciljeva HSS-ova redizajniranja vlade je koncentracija srodnih poslova u jednom resoru, na primjer brige o prostoru, graditeljstvu, komasaciji... No, usprkos tomu u HSS ne smatraju da bi Ministarstvo obrta, malog i srednjeg poduzetništva, koje vodi njihov Željko Pecek i kojeg stranka smatra najuspješnijim ministrom u Vladi, trebalo ući u Ministarstvo gospodarstva.

Ozbiljnih razgovora među potencijalnim koalicijskim partnerima još nije bilo ni o mogućnosti da svi predsjednici stranka uđu u izvršnu vlast. Takav se zahtjev dosad mogao najčešće čuti iz SDP-a, nakon što se ispostavilo da se predsjednici stranaka koji nisu članovi vlade rado i lako ograđuju od Vladinih nepopularnih poteza, prebacujući tako svu težinu posljedica prije svega na SDP, iako su nerijetko za te poteze glasali i ministri iz njihovih stranaka. Zbog toga su SDP-ovci bili posebno ljutiti na predsjednika HSS-a i Sabora Zlatka Tomčića.

No, u SDP-u u posljednje vrijeme nije bilo riječi o ulasku predsjednika stranaka u vladu kao o uvjetu za koaliranje. U HSS-u kažu da ulazak predsjednika stranaka u vladu ne bi smio bit obvezatan. U HDZ-u tvrde da imaju stav o tome, ali s njim ne žele izlaziti u javnost prije izbora, jer je to ipak pitanje dogovora partnera. U HNS-u pak ističu da je članstvo predsjednika stranaka u vladi neobavezno ali poželjno i, ipak, pitanje dogovora pa ta stranka ne bi pristala koalirati s onima koji to postavljaju kao uvjet, jer svaka stranka ima pravo u vladu imenovati ljude koje želi, naravno, uz premijerovu suglasnost.

Sve u svemu, o organizaciji buduće izvršne vlasti potencijalni partneri još nisu poveli ozbiljnije razgovore ni u lijevom ni u desnom bloku. Postojeća shema im, čini se, ostavlja sasvim zadovoljavajući manevarski prostor za pregovore o utjecaju stranaka na određene segmente države, iako nas iskustvo uči da ona generira i velike probleme u operativnom djelovanju vlade.

No, taj se problem strankama uoči izbora očito ne čini posebno važnim. A to znači da su veliki izgledi da se organizacija buduće vlade (lijeve ili desne, svejedno) postavi više u skladu s potrebama unutarkoalicijske trgovine nego u skladu s realnim potrebama male i gospodarski ne baš efikasne zemlje.

Sanja Kapetanić