Slobodna Dalmacija: 31. 10. 2003.

Pandorina kutija terorizma

Danko PLEVNIK

Iako Irak iz dana u dan za Amerikance postaje urbani Vijetnam, predsjednik Bush se od predizbornih implikacija ove teme spašava svojom specijalnošću — kontrainterpretacijama! Posljednje je bombaške napade u Bagdadu vidio kao znak napretka i ustanovio da ubojice reagiraju više što je veći uspjeh na terenu, a da će američki narod biti sposoban "razlikovati između politike i realnosti", označujući ovom diferencijacijom — neutemeljenost kritika koje dolaze iz Demokratske stranke.

Međutim, nedavno je i sam Rumsfeld priznao da ne zna što je politika, a što realnost u Iraku, budući da se stvari ne odvijaju onako kako je to ratni stroj zacrtao. Jer, lako je jačoj vojsci pokoriti slabiju, ali kako iz "lošeg" naroda napraviti "bolji"? Kako nepovratno promijeniti Irak? Mislilo se da je to moguće pacifikacijom, pa onda brzim transferom demokracije, sada se dogovaraju novčana sredstva od otprilike stotinu milijardi dolara, ali ni pored toga uspjeha još nema na vidiku.

Mir je otpočeo otvaranjem Pandorine kutije terorizma. Američkih vojnika je već poginulo više nego u ratu, napadaju se službenici UN-a i aktivisti ICRC-a, ubijen je i ajatolah Muhamed Baqr al-Hakim u svetom gradu Najafu, a mete su i irački policajci na prvi dan Ramazana. Što je u tome islamsko? Terorizam na Bliskom istoku nema veze s islamom i onda kad njegovi pristaše odlaze u dobrovoljnu smrt s njegovim idealima. Terorizam djeluje na isti pogibeljni način i u građanskom i u islamskom društvu, jer uvodi jednakost zastrašivanja.

Jedina ideologija terorizma je prisiliti na poslušnost. Najprije političke protivnike, a onda narod. Teroristički "mislioci" ne vide da rade za Izrael kada regrutiraju i šalju samoubilačke bombaše na američke vojnike, pošto američki građani upravo preko smrti i stradanja svojih vojnika shvaćaju što se događa (u) Izraelu. Umjesto da iskorjenjuju tu tragičnu disciplinu smrtonosnog žrtvovanja, oni je žele regionalizirati. Danas u Iraku, sutra u Jordanu ili u nekoj drugoj zemlji američkoj saveznici?

Zašto će SAD teško uspjeti u Iraku? Zato što demokraciju uvodi iz vojnih, a ne građanskih razloga, a takvo militarističko indoktriniranje vodi u odbacivanje zapadnih vrijednosti uopće, što nema veze s fundamentalizmom. Jer, neuvjerljivo je blagoslivljati demokraciju u Iraku, a podržavati nedemokraciju u okolnim državama. Kako normalan stanovnik toga područja može prihvatiti da Amerikanci u Iraku podržavaju šijite kao većinu, a u Kuvajtu kao manjinu? Rađanje demokracije na Bliskom istoku je epohalna, a ne okupacijska stvar! To je problem uspostave arapskog sekularnog građanskog društva iznutra, što je izazov budućnosti čitave regije. Demokracija se ne diže iz sukoba postsadamovske revolucije i šijitske postrevolucije. Mislim, da metoda divide et impera postaje precijenjena čak i na Bliskom istoku, jer sadrži apsurd očekivanja da se ipak može vladati deklasiranima.

Zar nisu donedavno i narodi s europskog Bliskog istoka, iliti Balkana, vjerovali da se Hrvatima u Hrvatskoj treba suditi pod drugim uvjetima negoli Srbima, a Srbijanci srušili predzadnju Jugoslaviju jer nisu htjeli dopustiti da im na Kosovu sude Albanci? A kako nema nacionalne demokracije, nema ni vjerske. Nema šanse za demokraciju u kojoj će za svaku sunitsku ili šijitsku zajednicu vrijediti drugačiji zakoni i pravila igre. Da bi se othrvali regionalnom terorizmu, američki stratezi prihvaćaju regionalni pristup, ali isključivo u vojnim, a ne u demokratskim pitanjima.

I zato im nije interes rušiti društvene poretke koji sadrže dugoročnu klicu nesigurnosti, nego kontrolirati vojne snage u regiji. A njima staviti u zadaću da osiguraju investicijski i naftonosni red i mir. Otuda smatraju da nije dovoljno pozvati NATO da dežura u Iraku, nego činiti sve ne bi li u skoroj budućnosti Irak, ali i Egipat i Izrael postali članicama NATO-a. Time bi došlo do situacije da same države u regiji počnu brinuti i za vlastitu i za susjednu režimsku, a ne demokratsku sigurnost.

Ali izlazak NATO-a iz Europe u Malu Aziju ne može se postavljati kao međuregionalno nego globalno pitanje koje traži potpunu promjenu slike svijeta i odnosa snaga u njemu, participaciju svih krajeva i svih naroda svijeta. Nema velike i male sigurnosti, nego samo globalne sigurnosti.