Vjesnik: 05. 11. 2003.

Tko tu koga podržava

Prebacivanje ključnih svjetskih država i njihovih aktualnih vođa iz jednoga političkog tabora u drugi ostat će nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i dalje na razini infantilnih igrica samozvanih spin doktora čije kovanje realnosti s istom nema nikakve veze / Ta realnost tjerat će i dalje hrvatsku političku elitu da se odluči želi li postati dijelom međunarodne zajednice koja igra prema određenim zajedničkim pravilima ili će se odlučiti na stvaranje vlastite u kojoj će iznova analizirati tko tu koga podržava

BRUNO LOPANDIĆ

U Hrvatskoj je to uvijek tako. Netom pred izbore ili odmah nakon njih odjednom se jave analitičari ili pak provjereni, ali u pravilu anonimni izvori, koji su spremni odmah reći koju će političku opciju u Hrvatskoj podržavati ključne svjetske administracije.

Tako su 2000. nakon izbora obje političke opcije, one koje su dobile i one koje su izgubile, iznosile vlastite »pouzdane« izvore iz samog srca Bruxellesa ili pak Washingtona. Tako je u valovima počelo kolati među političarima, pa onda i medijima, da je SAD, najmoćnija svjetska sila trenutačno u rukama Busha i njegovih republikanaca, iznimno nesretna što su na vlast došli komunisti. Novinski stupci su se punili procjenama prema kojima će lijeva opcija u očima Busheve administracije biti prezrena do te mjere da će se i aktivno raditi na tome da što prije siđe s vlasti.

Kada je pak riječ o suradnji s Haaškim sudom, »analize« su imale i svoje dodatne nastavke. Jedan od njih je, pak, tumačio da se Bush ne slaže s uspostavom Međunarodnog kaznenog suda, pa zbog toga ne drži mnogo ni do Haaškog suda, koji je određen da se bavi zločinima iz bivše Jugoslavije. No, sve su te teorije imale samo jednu manu: stvarnost ih je vrlo brzo demantirala.

U SAD-u su demokrate zamijenili republikanci no, začudo, američki pritisak se u vezi s ključnim političkim kriterijima nije smanjivao - SAD je podsjećao da suradnja s Haaškim sudom nije stvar pregovora, da je potrebno srediti sve uvjete za povratak izbjeglica i njihove imovine, a nudio je i financijsku i stručnu pomoć da bi pravosuđe što prije stalo na noge. U tom multilateralnom svijetu, koji hrvatski političari i dalje teško razumiju, spin doktorima i raznim lobistima sasvim je sigurno bilo mnogo teže objasniti kako se isti uvjeti nalaze i na popisu Europske unije. I zašto je na kraju jedan odbjegli general postao sinonimom izbjegavanja ispunjenja međunarodnih obveza i što je za zemlju još važnije - funkcioniranja pravne države.

Dodatnu zbunjenost zbog stava Europske unije u predizbornoj Hrvatskoj sasvim je sigurno izazvao njemački kancelar Gerhard Schröder, jer je jasno dao do znanja tko mu je u Hrvatskoj draži. Oporbeni prvak je, pak, s druge strane vrlo srdačno razgovarao s Berlusconijem i Stoiberom. Tko tu koga, na kraju, podržava?

Hrvatsku za nepuna tri tjedna očekuju parlamentarni izbori, nakon kojih će oni koji sastave vladu imati prigodu Hrvatsku uvesti u Europsku uniju i NATO. To će se, međutim, dogoditi jedino ako se međunarodne obveze budu shvatile ozbiljno, kao sredstvo kojim se država iznutra dovodi u red, a prema vani stječe demokratski kredibilitet. Stoga će hrvatski uspjeh u Europskoj uniji i NATO-u ovisiti prije svega o ispunjenju temeljnih kriterija s kojima su u Hrvatskoj sve vlade dosad, bez iznimaka, imale velikih problema i nisu ih dosad uspjele riješiti.

Kada se spin doktori zapletu u objašnjavanja o tome tko tu koga podržava često se začude kada im, na primjer, konzervativna Amerika pošalje snažnu poruku o potrebi suradnje s Haaškim sudom. Ili kada pak europska ministarska petnaestorica u zaključcima spomenu Gotovinu, iako samo tri zemlje nisu ratificirale Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a dvije od njih ne žele to učiniti upravo zbog Haaga.

U posljednje vrijeme čude se i naši susjedi Srbi i Crnogorci što Haag od njih traži četiri generala. I to što ta traženja posebno snažno podržavaju i SAD i EU. A analitičari stalno pričaju da ta dva moćna središta imaju u regiji potpuno različite interese.

Prebacivanje ključnih svjetskih država i njihovih aktualnih vođa iz jednoga političkog tabora u drugi ostat će nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i dalje na razini infantilnih igrica samozvanih spin doktora čije kovanje realnosti s istom nema nikakve veze. Ta realnost tjerat će i dalje hrvatsku političku elitu da se odluči želi li postati dijelom međunarodne zajednice koja igra prema određenim zajedničkim pravilima ili će se odlučiti na stvaranje vlastite u kojoj će iznova analizirati tko tu koga podržava.