Izborna olimpijada političke taštine i ambicioznosti okupila je preko pet tisuća sudionika (kandidata) bez ikakvih limita: za pozicioniranje na listama nisu relevantne ni godine života (kreću se u rasponu od 18 do 84!), ni obrazovanje (od pučkih tribuna do doktora znanosti), ni ideologijska uporišta (za etablirane ljevičare dres nose i autentični svjetonazorski desničari). Krležijanski kazano, u politici postižu se uspjesi često diletantskoj nenadarenosti usprkos, "politika konjunkture je kao kazalište: vrijedi samo današnja predstava. U kakvoj si jučer glumio, to je sporedno!"

Prema tomu, Mirko Filipović, Cro-Cop, šampion ultimate fighta koji je navukao rukavice ekskluzivno za obranu SDP-ova naslova "prvaka", na prvim sljedećim izborima bez imalo kompleksa, ali i hipoteke, može u istom ringu braniti boje HDZ-a. Njemu je, uostalom, to, navodno, posve svejedno. Tvrdi se da je ravnopravno pregovarao i s jednima i drugima, a "ugovor" potpisao s onima koji su bili djelotvorniji. Bez puno pogađanja ovaj unosni kontrakt donio mu je usred metropole (u 1. izbornoj jedinici) treće mjesto na listi, uz bok Račana i Vujića. Iz prvog pokušaja siguran ulazak u Sabor, pa ma što to značilo za hrvatsku socijaldemokraciju i politiku en gros. Ta, tko bi mu toliko mogao ponuditi?! Ivo Sanader? Teško.

Vrhunski kick-boksač, sportski as iz Račanova manje-više pohabanog rukava, neočekivano je svojim "upadom" na listu stranke predvodnice lijeve opcije, izazvao pravu pomutnju i neku vrst globalnog šoka. Nestranačko "egzotično" pojačanje s populističkim predumišljajem Račan je pretpostavio ekspertnim nestranačkim potporama jednog Ive Josipovića, ili Ljube Jurčića, aktualnog ministra gospodarstva "bez mane". Posve je bjelodano što gladijator svjetskoga glasa dobiva ovom nenadanom pogodbom, ali ni približno tomu nije lako prognozirati koliko će njome profitirati SDP. Ako euforični Filipovićevi drukeri, koji se lakše identificiraju sa sportskim nego s političkim ikonama, odluče izaći na izbore i svoj glas investirati, politici usprkos, u "sam svoj majstor borca", Račan bi ovim driblingom mogao zaraditi više negoli kod nas donosi politički marketing. U tom bi slučaju korist, makar jednokratno, mogla biti obostrana. No, dosadašnja iskustva ne govore odviše u prilog učinkovitog političkog angažmana sportaša koji se obično poskliznu u ovoj nesportskoj areni. Stoga Filipović na duži rok ima sve izglede figurirati tek kao senzacionalna dosjetka izbora 2003., kojom se politika potvrđuje kao estradna masovka u kojoj nabildane mišice igraju značajniju ulogu od ideologijskih razlika i političke (stručne) kvalificiranosti. Sveprisutni voluntarizam promeće se u predominantnu vrlinu koliko i retrogradno populističko podilaženje biračkom tijelu u iznimno cijenjenu vještinu. Tu progresu nema mjesta.

Predvidljivi Račan pokazao je, pak, da znade biti nepredvidljiv. Osim što je HDZ-u lukavo "oteo" Cro-Copa, pod svoj je izborni logo dobio i prvu zabavljačku zvijezdu (otužne) domaće estrade - "Severinu Splitsku", koja, ako ništa drugo, svomu izbornom poslodavcu jamči prvorazrednu posjećenost predizbornih happeninga. Doduše, za velik novac (navodno 200 tisuća eura za 10 koncerata u 10 izbornih jedinica). Ali, što je u tome čudno? Kod nas političari nesmiljeno investiraju u kampanje (SDP i HDZ, navodno, oko 5 milijuna kuna, a toliko, ili eventualno nešto manje i HNS, odnosno HSLS-DC, dok bi HSS mogao s 8 milijuna biti ovoizbornim rekorderom), grabeći legalno iz državnog proračuna (otkidajući pri tome od zdravstva, socijale, kulture...) za osobni politički probitak i egzistencijalnu sigurnost. Račanovska "Seve-Cro-Cop" predizborna ekshibicija de facto je ciljana na kolektivnu biračku lobotomiju, ona je reteriranje socijaldemokracije i s formalne i suštinske razine, odmak od trećesiječanjskog urbanog rockerskog ("Parni valjak" kao promotor kampanje) k ruralnom hopa-cupa-šora imidžu, od građanskog k narodnjačkom titranju osjetila zbunjenog biračkog tijela koje će bauljati od skupa do skupa po besplatnim priredbama svojih sportsko-glazbenih idola s već kuvertiranim glasom za neku od ponuđenih opcija. Koliko će ih se predomisliti samo zbog seksepilne Seve za mikrofonom SDP-a ili Filipovićeva istrčavanja na pozornicu u dresu Račanovih socijaldemokrata?

Račan je štošta smiksao u SDP-ovu pretis-loncu, pa i svoga prvog beka Slavka Linića ubacio u dalmatinski ring Sanaderu i Budiši kao relativno lak plijen. Njegova inverzivna predizborna kampanja okrenula je i onu čuvenu o metku, Mirku i Slavku. Stvari su, naime, takve da je Slavku čuvati se metka.