Ako je suditi po zahuktaloj predizbornoj kampanji, hrvatske stranke - glasila bi pouka na tragu zlobnog feminističkoga grafita - drže da su glasači posve nepotrebna izraslina na demokratskim izborima.

Već prva faza predizborne kampanje uz rat plakatima pokazala je, naime, daljnji nastavak srozavanja ionako turobno niskog stupnja vizualne i komunikacijske pismenosti u Hrvata.

Kolo je poveo HDZ zaboravljajući da se ama baš nitko nije usrećio trošeći lovu i energiju na opanjkavanje protivnika. Negativni predznak - uključujući i onaj znameniti komunikacijski gaf SDP-a na prvim izborima kada je plakatom dominirao Račanov kažiprst i golemo "Ne!" - naprosto nije nešto na čemu se može graditi izborni uspjeh. Štoviše, neposredna poruka upozoravanja na lažna obećanja aktualne garniture na vlasti, skreće pažnju i na sva neispunjena obećanja HDZ-a iz prošlih mandata, pa i - za HDZ i te kako pogubno - podsjećanje na blisku prošlost: pljačku, pretvorbu, prisluškivanja, kriminal s blagoslovom vlasti, zloporabe tajnih službi...

Pinocchio s podužim nosom nije stoga samo podsjetnik glasačima na neispunjena predizborna obećanja današnje vlasti, nego i upozorenje na brojne laži i predizborne floskule iz HDZ-ovih godina pa se stoga može pretvoriti u bumerang koji se naručiocu plakata vraća ravno u glavu. Kao podsjetnik na intervencije policije i njihove nalete na štrajkaše ili pak na Bad Blue Boyse koji su bili mnogo puta "natamburani" zbog traženja "svetog imena Dinamo".

Svoj su zapaženi prilog estetskoj i komunikološkoj deevoluciji političkog izbornog plakata dali i HSS-ovci. Oni su se, naime, dijelom svoje "jumbo" produkcije predstavili kao društvo u dubokoj emocionalnoj (da li i fizički konzumiranoj?) vezi s drvećem odnosno kao domaća hrvatska inačica "zelenih" američkih radikala treehughersa te čudaka kojima je milije gacanje po blatu negoli asfalt. U istome metaforičkom plakatnom blatu s obje noge je i Libra koja se - kao stranka bez identiteta i prepoznatljivog programa - odlučila za "apstraktne" plakate s konfuzno iskazanom porukom o prednosti obrazovanja nad nabildanom mišićnom masom. Činjenica da bi se većina hrvatskih glasača prije priklonila mišićavom "pajdi" s mobitelom i zlatnim nakitom negoli kržljavcu s laptopom, očito nije odveć zanimala stratege kilave Librine kampanje. A i što bi jer, kako je glasila drsko pretenciozna no ničim argumentirana plakatna poruka njihovih stranačkih čelnika Gorana Granića i Joze Radoša, oni ionako "znaju odgovore na važna pitanja".

Za razliku od Granića juniora, Mate Granić senior, čelnik DC-a, na izbornom plakatu se našao zajedno sa svojim koalicijskim partnerom iz HSLS-a Draženom Budišom. Dvojcu je, očito, mnogo toga zajedničko. Stranački programi - kao i u slučaju većine hrvatskih stranaka - jedva da ikome išta znače, no Granić i Budiša, premda je prvi formalno "srednjostrujaški narodnjak", a drugi "liberal", isto misle i o Haagu, generalima, europskim integracijama... Zajednička im je i dalmatinska krštenica i metropolitanska adresa, ali prije i poslije svega odsutnost svake karizme. Plakatni Budišin usiljeni osmijeh i izraz gađenja nad događanjima u političkom parteru logično se upotpunjuje s Granićevim snenim pogledom i izrazom blaženog unutarnjeg mira koji teško dosežu čak i umirovljeni seoski župnici.

Ako Granić & Budiša u jumbo formatu djeluju kao reklama za uporabu preparata koji će smiriti (Budišine) želučane tegobe i pospješiti ugodan san i dolazak do (Granićeva) stanja nirvane, plakatno lice Vesne Pusić je obilnom uporabom retuša pretvoreno u posmrtnu masku. Pretvarajući saborsku zastupnicu, čija je intelektualna superiornost opće mjesto hrvatske politike, ali i simbol svojevrsnog "pokreta otpora" seksizmu, u plakatnu "lutkicu" HNS je proćerdao jedan od svojih glavnih aduta: naglašavanje neupitne osobnosti (iliti "personalityja") svoje predsjednice...

I taman kada se mislilo da je hrvatski predizborni "promidžbeni" kaos manje-više definiran, krenula je nova etapa kampanje u kojoj također - kazala bi pučka mudrost - lud zbunjenome radi svašta...

Hrvatski blok i Ivić Pašalić su se tako predstavili uz uglazbljene poruke o komparativnoj prednosti "gena kamenih" i ode Kupresu i Čavoglavama. Logično, naravno, jer bliske veze i simpatije Pašalića te "tri horora" - Thompsona, Mate Bulića i Škore - opće su mjesto. No - pazi sad! - Hrvatski blok je umjesto kaštradine i kiseline u kakvoj prigradskoj konobi ili na dinarskoj pustopoljini, za predizborno predstavljanje stranke odabrao srdele i splitsku Peškariju. Naravno, Hrvatski blok nije nikakva iznimka jer i druge su stranke - kao i kod plakata - pokazale potpuno nesnalaženje u odabiru sadržaja koji bi logično potkrijepili njihove programe ili pak osnažile image stranke.

Izbor pjevača koji će braniti boje HNS mnogo je sretniji. Divas, Tony Cetinski, Nina Badrić i Zdenka Kovačiček doista spadaju u opća mjesta takozvane "urbane scene" što, naravno, odgovara građanskoj orijentaciji stranke. Isto vrijedi i za drastično revidirani image HSP-a kojemu - lišenom ekstremne desne retorike - odgovaraju glas i stas, ali i pravaška članska iskaznica građanskog pjevača Giuliana. HSLS i DC su, pak, svojim izborom glazbenika pokazali želju za populističkim dodvoravanjem - o čemu svjedoči najava tinejdžerskih atrakcija Colonie i Crvene jabuke - ali i svoju možda pravu narav: pasatizam. Za HSLS i DC nastupat će Jimmy Stanić & Barbara, Ivica Percl i 4 asa: osobe iz estradnog pluskvamperfekta, odnosno povampireni veterani scene osamdesetih.

Dvije vodeće stranke također su zaigrale ozbiljno. HDZ je nakon ljetne katastrofe s najmom Dina Dvornika - jer, podsjetimo, riječ je o pjevaču koji je nastupajući kao HDZ-ova ljetna uzdanica davao izjave kako će svirati za svakoga i svuda ako mu plate - odlučili zaigrati na sigurno. Grdović, Vanna i Žanko stari su, naime, stranački simpatizeri.

Potvrđujući - očito - da riječka operacija Severinina ulaska u kazalište i sva ona silina državnih dužnosnika, ministara i ministranata vladajuće Koalicije na premijeri u SDP-ovu riječkom uporištu nisu bili slučajni, Račan je odriješio kesu i unajmio "kapitalca" - Sevu. Odustajući od rockera koji su ranije bili zaštitni znak "razbarušenog" čak i šezdesetosmaški buntovnog duha SDP-ovaca, Račan i stranka su poslali simboličnu poruku o sebi kao komformističkoj stranci na vlasti. Nagodbenjačku kolebljivu Račanovu politiku zaokružila je tako "nagodba" s populističkim glazbenim ukusom i Severinom kao metaforom bijega iz turobne životne stvarnosti kojoj je i SDP obilato kumovao.