Račanova vlada opstruirala je istragu o Kirovom ubojstvu – tvrdi to supruga na početku rata ubijenog Josipa Reihl-Kira, u dramatičnoj ispovijedi u jednom tjedniku najavljujući svoje demonstrativno napuštanje SDP-a. Jadranka Reihl-Kir, udovica hladnokrvno upucanog šefa osječke policije, donedavno je bila i saborska zastupnica Račanove stranke; sada, kaže, uopće ne zna hoće li izaći na izbore.

Za svoju tvrdnju da sadašnja vlast nije pokazala »ni trunke političke volje da se razriješi slučaj Kirova ubojstva«, ona iznosi brojne argumente. Iako joj je zastupnička funkcija otvorila mnoga vrata, do pravde nije uspjela stići. Sama je morala pronaći, po njenom mišljenju, ključno svjedočenje, koje Branimira Glavaša dovodi u direktnu vezu s Kirovim ubojstvom. Državni odvjetnik Bajić jedva je udovoljio njenom traženju da istražni sudac zabilježi tu izjavu, ali je morala potpisati zapisnik da je »pristupila nepozvana« i da je to učinjeno na njeno inzistiranje. U dva je navrata razgovarala s Račanom, koji se čudio njenoj upornosti da dođe do istine, obećao je pomoć i povratnu informaciju, koja nikada nije stigla. Mato Arlović cinično joj je savjetovao da, umjesto istjerivanja pravde, o slučaju ubojstva svoga muža napiše knjigu i zaradi pare.

SDP-ovo angažiranje Jadranke Reihl-Kir na trećesiječanjskim izborima bilo je znak i poruka. Kao što je danas poruka – ali sasvim druge vrste – Račanovo isticanje Mirka Filipovića. Vjerojatno je trebalo značiti da će se nova vlast založiti za utvrđivanje istine o jednoj od najmračnijih tajni svojih prethodnika – ubojstvu čovjeka koji je probleme sa Srbima u ljeto 1991. godine pokušavao riješiti razgovorom i time bio smetnja Tuđmanovim jastrebovima – od Šuška naniže – koji su također prizivali rat. Ali brzo se pokazalo da su Račanovoj vlasti, važnijim od pravde i uspomene na pokojnog Kira, bili dobri odnosi s onima koje bi istjerivanje istine o njegovom ubojstvu moglo dotaći.

Dovođenje Kirove udovice u Sabor ujedno je shvaćeno kao signal da će trećesiječanjska vlast istjerati na čistac barem najkrupnije zločine počinjene u proteklom ratu i da će žrtvama biti pružena neka vrsta satisfakcije. Ali ni to se nije dogodilo. Za zločine počinjene s hrvatske strane osuđena je samo gospićka skupina, po svemu sudeći samo zato da bi general Norac izbjegao hašku optužnicu. Naručitelje Kirova ubojstva njegova je udovica sama morala tražiti, a policija i odvjetništvo uporno se izmotavaju. Račanova se vlada odbila nagoditi s preživjelim članovima obitelji Zec, koji su svirepo postrijeljani usred Zagreba. Dvoje klinaca ostali su tada bez roditelja i sestrice i spašavajući glavu morali su bježati iz Hrvatske. Hrvatska im je država i danas dužnik. S obitelji Milana Levara sličan je slučaj. Ubojice nisu otkrivene, žena i dijete ostavljeni su da žive u neprijateljskoj sredini, nezaštićeni i nezbrinuti. Slični bi se primjeri mogli redati unedogled.

Shvatila sam da čovjek koji želi pravdu, s ovakvom strukturom političara neće uspjeti – gorko danas konstatira Jadranka Kir. Pravosuđe ne pokazuje volju da zločine sankcionira, što se ovih dana potvrdilo i oslobađanjem ljubitelja eksploziva Ivice Rožića, koji se teretio za smrt više srpskih povratnika, ali je optužnica, namjerno ili ne, traljavo pripremljena. No, ni politika ne pokazuje volju da sa svoje strane, konkretnim gestama, pruži neku zadovoljštinu onima koji su bili žrtve zločina i barem tako izrazi neslaganje i osudu.