Slobodna Dalmacija: 13. 11. 2003.

Hloverkina urlaonica

Kad je ono Hloverka Novak-Srzić zaurlala “Tišina!”, tonom profesorice u razredu punom razularenih pubertetlija, rekao bi čovjek da su se to u studiju pograbili, recimo, Ćiro, Puki i Mamić. Kad ono - sve hrvatski politički prvak do prvaka. I draž je bila upravo u tome. Jedino me zasmetalo što se baš Hloverka sada slobodno dere

Piše: Sandro POGUTZ

Galeb se topi u vodama, život u ljubavi, ljubav u suzama, da, volim te! “Jako lijepo”, ocijenila je “Jojkica” pjesmicu svoga sugovornika Zdravka Mamića. O, kolega!? - iznenadih se, čuvši da je i ovaj znameniti tranzicijski lik, koji svoju mačističku brdsku prirodu neuspješno prikriva finim odijelima, u osnovnoj školi bio član literarne sekcije. Nismo čuli naslov njegova lirskog uratka - “Rastopljeni galeb”, možda? Zahvaljujući TV vetu na političare izvan predizborne kvote, Mamić je, eto, dobio još jednu priliku prosuti standardni niz svojih bisera, ovaj put u zahvalni Svilanov svinjac, potvrđujući se kao paradigma, kao “pravilo koje potvrđuje izuzetak”, kako se predstavio tijekom razgovora s Josipom Pavičić.

Naime, visoko pozicionirani političari i mamićevski profili najkurentnija su domaća televizijska “roba”: prvi po logici položaja u visokopolitiziranom okolišu, drugi zbog fatalne privlačnosti njihovih ispada, primjerenijih “Jerry Springer Showu” nego prime timeu javne televizije. Čitava intencija tog priloga bila je bijedna, htjelo se od jednog ekscesnog “uglednoga građanina” napraviti još većeg snoba i muljatora nego što ionako jest - jalova im je ta rabota. “Kompromitirajući” uvodni dio razgovora, za koji Mamić navodno “nije znao da se snima”, izdaleka smrdi na dogovorenu “režiju”. Pa i ako je nepatvoren - nikakva korist, jer je zapravo potpuno neuzbudljiv: Pavičićka pred “dvojicom svjedoka” nudi Mamiću pomoć “prijatelja” iz zagrebačkog poglavarstva u ostvarenju njegova osujećenoga poduzetničkog pothvata. Ako ga je stvarno uspjela preveslati, onda je njezina priča o “prijatelju” izmišljena za tu potrebu - i gdje je tu intriga? U njegovoj reakciji, kakvu se lako moglo predvidjeti? Jeftin show, doista.

Pravi se spektakl, međutim, dogodio u puno serioznijem terminu, “Forumovom”, ono kad je Hloverka Novak-Srzić zaurlala “Tišina, tišina, tišina!”, tonom profesorice u razredu punom pubertetlija podivljalih hormona. Da su se u studiju našli, recimo, Ćiro, Puki i Mamić, to bi bilo nekako prirodno. Kad ono - sve hrvatski politički prvak do prvaka. I draž je bila upravo u tome. Mogu površni analitičari lamentirati o niskoj razini političkog dijaloga, o buci u hrvatskom “kokošinjcu” i sličnim “fenomenima”, ali ja bih se priklonio Vesni Pusić koja se založila za vehementno verbalno nadmetanje kontra toga da “sami sebi glumimo spomenike”. Po meni, demokratizacija hrvatskog društva daleko je odmakla od vremena kad je Canjuga - vidjeli smo to nedavno u Stankovićevoj emisiji - još imao staru frizuru skojevku, te u funkciji “novinara” na Pantovčaku pitanje Ocu nacije formulirao ovako: “Gospodine Predsjedniče, s HDZ-om na početku, s HDZ-om do kraja...”. Lagani eho tih vremena osjetili smo, doduše, uoči same rasprave u studiju, u snimljenim kadrovima dolaska političkih uglednika na Mramornu portu HTV-a, gdje su ih dočekivali (i) nasmiješeni televizijski vrhovnici, već prema političkoj težini. A kasnije, jedino što mi je u cijeloj buci zasmetalo, bila je činjenica da je baš Hloverka ta koja se sada slobodno izdire. Inače je bilo baš veselo.

Bilo bi ih možda zanimljivo pustiti tako jednom tjedno, pa da publika i žiri, kao u SuperNova Music Talents, iz emisije u emisiju izbace po jednog. A da Josipa Lisac sa strane onako stručno dobacuje: “Koakva intonacija, koakvo fraziranje, uoau!” Što bi u ovom kontekstu dobilo drugi, zabavniji smisao. Inače, primijetio sam kako je uvjet da ispadnete iz pjevačkog natjecanja na Novoj TV da baš te večeri izgledate i pjevate “bolje nego ikad” (Đorđe Novković o dvije zvijezde padalice). Dogodilo se to u posljednje vrijeme i Stjepanu Markoviću, i Valentini Gyerek i Emini Arapović. A uvjet da ne ispadnete usprkos nejakom glasiću i povremenom dištonavanju jest da se zovete - Tin Samardžić. Dolazak tog momka u Tvornicu, a naročito dosadašnji njegov opstanak u njoj, veliki je misterij svemira. Dok je on unutra, ispadanje bilo koga drugog automatski je iritantno. Sličan sam osjećaj imao dok sam u “Forumu” gledao kandidata za kojeg sam glasao na prošlim predsjedničkim izborima. Srećom, hrvatski narod bio je pametniji.