Ako bi se kojim slučajem ispostavilo da su Linićeva "jaja na oko" u Imotskom bila jedini preizborni incident, onda bi se Hrvatska u demokratskom svijetu mogla predstavljati kao kulturna i visokocivilizirana zemlja. Štoviše, ključni hrvatski problem uoči 23. studenoga nije ni u brojnim i krajnje neukusnim verbalnim ispadama, koji mahom aludiraju na ideološku opreku crveno-crno, kao ni zadiranje u privatnost pojedinih političara. To sve gledamo i u predizbornim kampanjama uzornih zapadnih demokracija, jer političke strasti nikome nije lako kontrolirati, to više što zastupnički mandati svima donose goleme koristi. Ono što, međutim, najviše oslikava iznimno nisku razinu demokratske kulture jest svjesno zbunjivanje najšire javnosti. Naime, vodstva političkih stranaka šalju zbunjujuće signale u biračko tijelo, u čemu vrlo rado sudjeluju i pojedini mediji. Tako se svjesno stvara dojam da se građani ne mogu pouzdati ni u jednu stranku, da one uopće nemaju svoj čvršći profil i ozbiljniji program, odnosno da su sve spremne i na najnemoralnije poteze i kompromise radi komadićka vlasti. Posljedica toga može biti još manji izlazak na birališta od onog koji očekuju i nepopravljivi skeptici. Uzmimo samo najnovije primjere rastezanja živaca hrvatskih birača. Nakon što su Zlatku Tomčiću i HSS-u prišivene sve moguće poslijeizborne koalicije, na red je došla "velika koalicija" SDP-a i HDZ-a.

Oko te se potencijalne sprege zaigrao i ionako pretjerano razigrani hrvatski predsjednik Mesić, valjda bi preplašio ostale stranke, pogotovo HSS, drukčijom mogućnošću raspleta od očekivanog. Mesićev je argument u tome da upravo on dijeli mandatarski ključ i prebraja saborske mandate. Usput rečeno, takva bi opcija ponajviše odgovarala samomeMesiću, jer bi zahvaljujući "povijesnom kompromisu" mogao mirno očekivati i drugi mandat. No, ovotjedna priča o tome da Račan može u sastavljanju nove Vlade računati i na Antu Đapića još je provokativnija i fantastičnija, pa će izazvati i veću zabunu. Naime, analitičari su već uočili da u gospodarskom i vanjskopolitičkom programu SDP-a i HDZ-a zapravo i nema ozbiljnijih razilaženja, tako da se gotovo sve svodi na svjetonazorne razlike i osobne višegodišnje rivalitete. Kad je, pak, riječ o programima SDP-a i HSP-a, problem je puno ozbiljniji. Nije, primjerice, čudno da su Sanaderu iz diplomatskih krugova već unaprijed stigle preporuke da se u slučaju izborne pobjede koalicijski ne vezuje uz HSP, kako mu se ne bi dogodio austrijski simdrom vezan uz ultradesničara Heidera. Povezivanje Račana i Đapića u tom bi kontekstu izazvalo još ozbiljnije zaplete, tako da bi lijevo-centristička opcija izgubila svaku vjerodostojnost. Uzmimo samo primjer kandidature za EU. Isti onaj dan kad se raspaljuje špekulacija o Đapićevu okretanju leđa Sanaderu i okretanju Račanu, lider HSP-a daje intervju u kojem lamentira o tome kako Hrvatskoj idućih desetak godina zapravo i ne treba Europa.

Dok premijer koristi sve stranačke "špage", ponajprije preko njemačkog kancelara Schroedera, ne bi li uvjerio javnost da 2007. kao termin hrvatskog priključenja nije izgubljena, Đapić naširoko objašnjava da Hrvatska mora najprije razmišljati o svom ponosu i da se on baš i ne bi potrudio da Hrvatska nešto uloži u povratak srpskih izbjeglica, što je Bruxellesu po političkoj važnosti odmah iza Haaga. Dakako, sve je to rečeno nakon što je HSP s "banom" Slavenom Leticom odigrao grotesku na slovenskoj granici, koja se također u negativnom kontekstu prepričava u diplomatskim krugovima...