Takmacima za političke, saborske sinekure, zajamčen je, međutim, ekskluzivitet. Njih, kakvog li apsurda, ciničnog li paradoksa, nitko o tomu ništa ne pita! Ergo, posve je moguće da ste odležali u zatvoru zbog oružane pljačke ili kakve druge kriminalne (ne političke!!!) rabote, i da danas nezaustavljivo jurišate na zastupničku fotelju, bilo kao jedan od kandidata ili čak kao prepoznatljiv simbol cijele liste - njezin nositelj (čemu u ovim izborima možemo izravno svjedočiti). Svaki eventualni prigovor na tu okolnost tek je jalovo zanovijetanje, jer zakon o tomu ne kaže ni jedne jedine riječi!

Mi tu ništa ne možemo. Zakon govori tko ne može biti biran, u smislu definiranja onoga što je inkompatibilno sa zastupničkim poslovima (!?), ali ne spominje osuđivane osobe. To je jednostavno propust zakonodavca - konstatira nemoćno sutkinja Alemka Brkljačić iz Državnog izbornog povjerenstva. Uostalom, uzgred će, "ako hoćete biti liječnik ili pravnik, morate imati diplomu, a za zastupničko mjesto ne trebate ništa". Tek glasove birača…

Politika kao rodno mjesto voluntarizma, u suštini je negacija svoje osnovne funkcije. Nije li ironija da zakone ove države potencijalno mogu donositi oni koji su ih bezočno kršili, koji su svojim postupanjem ugrozili tuđi život i imovinu? Takav zakonski nonsens eventualno bi se mogao tumačiti potrebom oslobađanja od hipoteka komunističkog naslijeđa bogatog političkim zatvorenicima, ali to ne opravdava njegovu krajnju neselektivnost. Jer, dakako da u demokraciji drukčije mišljenje nije delikt, ali prijetnja oružjem, ugrožavanje nečijeg fizičkog integriteta ili imovine jest kazneno djelo neprispodobivo sa, po definiciji, časnom ulogom zastupnika.