Prije 3. siječnja 2000. godine vanjska je politika, zbog problematičnog odnosa prema Europskoj uniji, SAD-u, Bosni i Hercegovini, regiji, srpskim prognanicima... bila važno izborno pitanje. Međutim, nakon što su petnaestorica plus desetorica EU-a pokazala odlučnost primanja Hrvatske u svoje redove i gotovo sve parlamentarne stranke potvrdile proeuropsku orijentaciju, a Račan i Sanader se usuglasili oko ulaska u EU, vanjskopolitička problematika za međunarodnu zajednicu više ne može biti najvažnija vijest 21. stoljeća. Da EU i NATO nemaju interes da im se Hrvatska priključi, Hrvatska i njene političke stranke ne bi mogle ni graditi svoju strategiju priključenja. Za sada takva euroatlantska opcija nije problematična jer još uvijek nema vidljivijih reperkusija koje takva politika učlanjivanja sa sobom nosi. Sve je dobro dok iz Hrvatske u EU i NATO odlaze pretjerane nade, a još ne dolaze računi i mrtvački sanduci.

U nas je zagovaranje pristupanja EU-u i NATO-u uglavnom na simboličkoj propagandnoj razini i funkcionira tek kao traženje dozvole za korištenje proeuropske retorike. Licitiranje međunarodnopolitičkim kredibilitetom izgleda da je na ovim izborima postalo stvar unutrašnjopolitičkog prestiža dviju najmoćnijih stranaka: SDP-a i HDZ-a. SDP je plašio biračko tijelo europskim diskontinuitetom Hrvatske ako se na vlast vrati HDZ, čemu se priključila i Liberalna stranka, budući da je Ivo Banac dolazak HDZ-a povezao i s mogućnošću novih sukoba u regiji. Od većih stranaka jedino je Đapićeva Hrvatska stranka pravu opasnost vidjela u povratku Europe na hrvatski Balkan, dok je Slaven Letica "jelačićevski" pokušavao demilitarizirati Svetu Geru.

Račan je po svoju europsku demokršćansku legitimaciju otišao Ivanu Pavlu II. u Vatikan. Posrednu potvrdu svoje europolitike dobio je od njemačkoga kancelara Gerharda Schrödera i još eksplicitnije od Güntera Verheugena. Sve se to odvijalo u sklopu službenih posjeta. Za Sanadera su se u neposrednu kampanju uključili talijanski premijer Silvio Berlusconi, austrijski premijer Wolfgang Schüssel, bavarski predsjednik vlade Edmund Stoiber te predsjednica CDU-a Angela Merkel koji su u izdašnim spotovima otvoreno pozivali hrvatske glasače da svoje povjerenje daju HDZ-u. Time je matirano esdepeovsko okolišavanje s medijski izravnijom podrškom europske ljevice, a s HDZ-a skinuta hipoteka antieuropske stranke.

I SDP je pokušao reklamno animirati socijaldemokratske stranke "stare" i "nove" Europe, ali čini se s kašnjenjem. Ministar vanjskih poslova Mađarske Laszlo Kovacs, inače predsjednik Mađarske socijalističke stranke i ministar vanjskih poslova u razdoblju od 1994. do 1998., koncem proteklog tjedna u Budimpešti kazao mi je da mu je hrvatski kolega Tonino Picula poslao pismo u kojem ga moli za izbornu potporu. Možda je to traženje žiranata za svoju politiku izvan Hrvatske i simptom Europe obrisanih granica, zbog čega se o raznoraznim pitanjima, uključivši i izborna, stvaraju ad hoc koalicije i vraća konceptu "koncert-Europe"?

Vabljenje sadašnjim ili budućim uspjehom - koji, kako je znao govoriti Churchill, nikada nije definitivan - vlastite stranačke ili pozicijsko-opozicijske vanjskopolitičke orijentacije previše je formalno i apstraktno da bi birači tome pridavali ikakvu ozbiljniju pažnju. Ono više govori o osobnom minulom radu na međunarodnoj stranačkoj bilaterali pojedinih političkih čelnika, nego što reflektira svu kompleksnu ozbiljnost vanjskopolitičkog aranžmana državne politike. Kao recentan protuprimjer mogao bi poslužiti vanjskopolitički program budućeg kanadskog premijera Paula Martina koji je, nakon pobjede koja mu donosi taj mandat, bez krzmanja istaknuo da će vanjska politika Kanade biti pomoć svima onima u svijetu koji pate od siromaštva, bolesti i neobrazovanosti. To je, nedvojbeno, mnogo više nego što nudi predizborna hrvatska unutrašnja politika ovdašnjim građanima!