Vjesnik: 26. 11. 2003.

Mesić i Sanader zreli za »sustanarstvo«

Kolikogod se činilo da su Mesićeva donedavna stranka HNS i Sanaderov HDZ na potpuno suprotnim polovima političke scene, nije nevažno sjetiti se da je i sam Mesić potekao iz HDZ-a / Predsjednik se već pokazao kao pragmatičan političar, a pretpostavlja se da će i Sanader na vlasti biti takav

ZAGREB, 25. studenoga - Pitanje koje je prije izbora izazvalo najviše rasprava u javnosti - komu će predsjednik Republike Stjepan Mesić povjeriti mandat za sastav nove vlade, izbornom pobjedniku ili onom tko dokaže da ima saborsku većinu, dobilo je odgovor već u izbornoj noći nakon proglašenja rezultata.

Iako Predsjednik nije želio decidirano reći da će mandat povjeriti prvom čovjeku HDZ-a Ivi Sanaderu, to se između redaka moglo pročitati iz svega što je u nedjelju navečer izjavio.

Već nakon prvih neslužbenih rezultata postalo je, naime, jasno da je HDZ trijumfirao na izborima te da sa strankama koje je u kampanji spominjao kao potencijalne partnere osigurava potrebnu saborsku većinu.

Predsjednik se očito nije vodio emocijama, nego je nakon Sanaderove izjave kako je uvjeren da će mu Mesić povjeriti mandat za sastav vlade, u svom stilu poručio: »I ja bih bio uvjeren, da imam toliko saborskih mandata«. Uz to je dodao da će, ostanu li takvi rezultati, biti moguće sastaviti stabilnu vladu europskog usmjerenja. Također je ustvrdio da bi, prema porukama iz HDZ-a, ako Sanader bude premijer, Hrvatska nastavila put u Europu još brže nego dosad i ispunila sve uvjete za priključenje EU. Predsjednik je ujedno ocijenio da izborni rezultati ne iznenađuju jer je dosadašnja koalicija bila nesložna te da su birači kaznili njezinu neodlučnost i petljanje.

Takvim stavovima prema koaliciji, iz čijih redova je i izabran na predsjedničku dužnost, te sklonosti da Sanadera proglasi mandatarom bez mnogo odugovlačenja, Mesić je zapravo širom otvorio vrata ionako neizbježnoj kohabitaciji. Iako će izborni rezultati postati službeni tek za desetak dana, potpuno je izvjesno da desna koalicija na čelu s HDZ-om ima premoć i da će u Hrvatskoj politici prvi put zaživjeti kohabitacija.

Kohabitacija je, naime, »sustanarstvo« predsjednika države iz jednog političkog tabora, u hrvatskom slučaju lijevog, te premijera iz drugog, desnog, tabora. Pojam kohabitacije vezuje se za francuski politički sustav u kojem je u nekoliko navrata postojalo sustanarstvo. Iako je u slučaju Francuske taj oblik suradnje između predsjednika i premijera dosta dobro funkcionirao, bar prema van, u toj državi mnogo je kritičara tog modela koji donosi velika iskušenja za stabilnost zemlje. Kako se Francuska uzima kao primjer stabilne demokracije, pitanje je kako će kohabitacija funkcionirati u Hrvatskoj?

Međutim, već zbog samog političkog sustava, jasno je da se Francuska i Hrvatska ne mogu uspoređivati. Hrvatska se, naime, opredijelila za parlamentarnu demokraciju s predsjednikom vrlo ograničenih ovlasti, dok Francuska ima kombinaciju parlamentarnog i predsjedničkog sustava. Francuski ustav povjerava odgovornost za nacionalnu sigurnost i njezine institucije predsjedniku koji tijekom mandata ima neotuđivu legitimnost. Upravo zbog problema koje je izazivala kohabitacija, odnosno različitog vremenskog razdoblja na koji se birao predsjednik i članovi parlamenta, od prošle se godine mandat predsjednika smanjio sa sedam na pet godina.

Jedan od kritičara kohabitacije svojedobno je, navodeći argumente zašto ne bi trebalo dopustiti »sustanarstvo«, ustvrdio da dva suprotstavljena tabora golemu količinu vremena i energije troše na blokadu i sprječavanje postupaka one druge strane, a ne na nacionalne interese. Zaključio je da je zapravo jedini cilj svakog tabora stvaranje problema onom drugom.

Jedan od najvećih ispita francuske kohabitacije dogodio se između degolističkog predsjednika Jacquesa Chiraca i socijalističkog premijera Lionela Jospina početkom 2000. Prijepor je izbio u vezi s vođenjem vanjske politike, odnosno Jospinove izjave da je »djelatnost Hesbollaha u južnom Libanonu teroristička«. Chirac je, pak, smatrao da takve izjave mogu ugroziti vjerodostojnost i nepristranost francuske vanjske politike. Iako je nesporazum ubrzo izglađen, smatra se da je on otkrio duboku pukotinu u francuskoj kohabitaciji, jer su zapravo izašle na vidjelo nejasne kompetencije šefa države i premijera u konkretnim situacijama.

Taj slučaj pokazuje i koliko je kohabitacija osjetljiv oblik političke suradnje dviju osoba različitih političkih orijentacija. Ona, prije svega, traži umjerene osobe nesklone izazivanju konflikata i spremne da ih, u nacionalnom interesu, izglade ako je do njih već došlo. Jesu li predsjednik Mesić i budući premijer Sanader takve osobe?

Zanemarujući poneku grubu i bahatu opasku, izrečenu u žaru predizborne kampanje, dosadašnja retorika i prve izjave Mesića i Sanadera idu upravo u pravcu stvaranja pomirljive političke atmosfere. Je li ona privremena zbog mira u kući ili su joj posljednje namjere iskrene, to može pokazati samo vrijeme. Kolikogod se činilo da su Mesićeva donedavna stranka HNS i Sanaderov HDZ na potpuno suprotnim polovima političke scene, nije nevažno sjetiti se da je i sam Mesić potekao iz HDZ-a, koji je, istina, napustio zbog brojnih nesuglasica.

Zašto mu, međutim, nakon desetak godina i unutarnjeg pospremanja, HDZ ne bi ponovo bio prihvatljiv bar kao politički sustanar? Mesić se već pokazao kao pragmatičan političar, a pretpostavlja se da će i Sanader na vlasti biti takav. Stoga njihova kohabitacija ne bi trebala biti problematična kako bi se na prvi pogled očekivalo. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da je pred Mesićem još samo nešto više od godine mandata.

Ivana Knežević