Krugovi bliski Slavenu Letici, novom štićeniku HSP-a i Ante Đapića, Nacionalu su potvrdili kako je Letica prije nekoliko dana izjavio da je posve svjestan negativnog imidža koji HSP ima zbog višegodišnjeg otvorenog koketiranja s fašizmom i ustaštvom. Letica je u krugu svojih suradnika rekao kako HSP ima povijesnu priliku ući u Vladu i postati njen značajan dio, ali da će to biti teško postići i zato što se velik dio negativnog imidža HSP-a veže uz Đapićeve istupe. Kako se povijesna prilika HSP-a ne bi upropastila, Letica je posredno ponudio i rješenje: kako bi se HSP trajno ogradio od fašizma i negativnog naslijeđa, Đapića bi na čelu stranke trebao zamijeniti netko prihvatljiviji međunarodnoj i domaćoj javnosti.

Prema Letičinoj procjeni, boljeg kandidata od njega za tu funkciju trenutačno nema. Takve ambicije ne iznenađuju. Letica se tijekom svog javnog djelovanja više puta, kad god bi uočio mogućnost dodatnog osobnog probitka, okretao protiv osoba koje su mu pomagale. Kakav bi odjek ta Letičina inicijativa mogla imati među pravašima, tek se treba vidjeti. Taj bi scenarij mogao ljubav između Đapića i Letice okončati mnogo brže nego što je trajala trogodišnja Letičina preobrazba iz socijaldemokrata u samoproglašenog kandidata za vođu konzervativnog desničarskg HSP-a.

“Po uvjerenju sam socijaldemokrat, ali po mentalitetu nisam partijski čovjek. Stranka pretpostavlja stegu, sjedenje na sastancima, razne vrste kompromisa i unošenje jezika neiskrenosti u svakodnevni govor. Zato sam jedne noći odlučio postati hrvatski predsjednik." Tako se 13. siječnja 2000., tijekom predsjedničke kampanje, hrvatskoj javnosti predstavio Letica. Nepune četiri godine poslije, 23. studenoga 2003., dio hrvatskog biračkog tijela povjerio mu je zastupničko mjesto u Saboru. Nakon toga predsjednik HSP-a Đapić detinitivno je bio uvjeren da je u Letici dobio veliko stranačko pojačanje i proglasio ga dijelom HSP-ova saborskog dream teama.

Međutim, vrlo je teško predvidjeti koliko bi, nakon posljednjih Letičinih izjava, interesno-politička simbioza Letice i Đapića mogla potrajati. Ta neizvjesnost proizlazi ne samo iz posljednjih Letičinih izjava, nego i iz njegove prevrtljivosti. Njegova hitra preobrazba iz socijaldemokrata u pravaša, vjerojatno motivirana željom za stjecanjem saborske mirovine, tu prevrtljivost tek djelomice ocrtava. Slaven Letica svoje je javno djelovanje započeo uoči raspada Jugoslavije. Tada je javno kritizirao partijski totalitarizam radeći kao urednik u časopisu Pitanja i kolumnist u tjedniku Start.

Pobrao je simpatije tadašnje intelektualne javnosti jer se sukobio sa Stipom Oreškovićem, mladim sljedbenikom tada moćnog Stipe Šuvara.

Tijekom 1990. Letica je postao savjetnikom predsjednika Franje Tuđmana. Tada Letičina prevrtljivost prvi put postaje javna. U tjedniku Danas Letica je objavio transkript tajno snimljenog razgovora Jovana Raškovića i Tuđmana. Rašković, tada predsjednik Srpske demokratske stranke, u tom je razgovoru iznio psihijatrijsku dijagnozu svojih sunarodnjaka rekavši da su Srbi lud narod. Objavljivanje tog transkripta označilo je njegov politički kraj. Raškovića su poslije naslijedili srpski radikali koji su započeli rat u Hrvatskoj. Letica tim potezom nije samo politički uništio Srbina s kojim se u Hrvatskoj još i moglo razgovarati, nego je i prokazao vlastitog prijatelja kojeg je Tuđmanu neposredno prije toga preporučio kao novog Svetozara Pribićevića. Nakon što je Tuđman otkrio neke Letičine zakulisne aktivnosti, Letica je ubrzo dobio otkaz. Mogući razlog okončanja Letičine savjetodavne karijere u Tuđmanovu uredu prvi je, 8. siječnja 1993., u ST-u naznačio njegov pokojni utemeljitelj Marinko Božić.

"Slavenu Letici darovao sam dosta novaca. Šifra je bila tvrdo kuhana jaja za devize, a meko kuhana jaja za dinare. Prodavao mi je stenograme i ostale državne tajne. Ponekad je to iznosilo, u ono doba, i po tisuću i petsto maraka. Ostale svjedoke ne želim spominjati", izjavio je tada Božić. Prije angažmana kod Tuđmana, Letica je javno rekao kako bi na isti način mogao služiti i Slobodanu Miloševiću, ako bi ga za to dobro honorirao. Tada je trećina hrvatskog teritorija bila okupirana. Nakon toga Letica opet postaje kritičar totalitarizma, ovaj put Tuđmanova, kojemu je za novac još donedavna dijelio savjete. Đapić je tada preko funkcije šefa vojne kuhinje HOS-a počinjao političku karijeru. U vrijerne kad se Đapić slikao ispod slika Ante Pavelića, Letica se približio tadašnjoj opoziciji i raznim međunarodnim fondacijama koje su sponzorirale projekte tzv. neovisnih hrvatskih intelektualaca. Letica tada postaje i jedan od kolumnista tjednika Globus, čiju je intelektualnu pozu Europapress Holding sve donedavna unosno honorirao. Iz te dugogodišnje suradnje hrvatskoj javnosti trajno će ostati u sjećanju neke njegove šovinističke izjave i pogromaški tekstovi koje se sam nije usuđivao potpisivati.

Jedan je od njegovih najsramotnijih projekata objavljivanje teksta "Vještice iz Rija", u kojem je Globus napao neovisne umjetnice i pozvao na njihov progon.

Tijekom 2000. Letica i Đapić sudjeluju u predsjedničkoj kampanji. Letica se pokušao predstaviti kao javnosti prihvatljiv intelektualac, a Đapić je kampanju iskoristio kako bi kaznenu prijavu zbog plagiranja vlastitog magistarskog rada mogao ocrtati kao vlastiti politički progon. Nakon što je zbog predsjedničke kampanje tri mjeseca neopravdano izostao s posla, Letica je umalo dobio otkaz. Spašavanje njegova radnog mjesta bio je prvi potez Ane Stavljenić-Rukavine, tada novopostavljene ministrice zdravstva. Ona je vjerovala kako u Letici ima vatrenog saveznika HSLS-a, koji ju je postavio na tu dužnost. Potom se Letica 2002. na Medicinskom fakultetu uortačio sa svojim negdašnjim protivnikom Stipom Oreškovićem i pokušao Anu Stavljenić-Rukavinu instalirati na mjesto rektorice Sveučilišta u Zagrebu, mimo izborne procedure i demokratskih običaja. Bilo je to vraćanje duga: dok je Ana Stavljenić Rukavina bila ministrica zdravstva, Letica je od srpnja do prosinca 2000., samo po jednoj stavci "suradnje" s njenim ministarstvom dobio 35 tisuća kuna honorara. Letica se za taj novac angažirao na "promociji javnog zdravstva". Poput većeg dijela njegovih aktivnosti, i ova je bila posve apstraktna. O kakvoj se promociji zapravo radilo, moglo se vidjeti svaki put kad bi se Ana Stavljević-Rukavina našla na meti novinarskih kritika.

U to vrijeme Letica je povremeno nastavio kreirati hajke protiv njemu nepoćudnih javnih djelatnika. Potkraj siječnja 2001. u Globusu je napao novinara Feral Tribunea Borisa Rašetu: "U mržnji prema hrvatskoj državi samoga generala Andriju Rašetu ipak, povremeno, nadmašuje njegov nećak, novinar niskonakladnog tabloida Feral Tribunea, Boris Rašeta." Optužba je bila posve iracionalna i bazirana na činjeničnoj netočnosti, a Leticu je na napad potaknula tvrdnja Borisa Rašete da je hrvatska država i nakon 2000. ostala "Tuđmanova Hrvatska". Letičina navodna bliskost HSLS-u potrajala je koliko i karijera Ane Stavljenić-Rukavine u izvršnoj vlasti. Kad je Miroslav Tuđman krenuo stvarati političkih tim nostalgičara za svojim ocem, Letica mu se stavio na raspolaganje, pokušavajući ga zbližiti s Draženom Budišom. U to vrijeme promovirao je i HIP-ov publicistički projekt, knjigu Nenada Ivankovića u kojoj se tadašnji premijer Račan i predsjednik Mesić optužuju za veleizdaju.

Zahvaljujući igranju tenisa s Račanom, Letica se narnetnuo i za predsjednika Hrvatskog teniskog saveza. Zbog privremene bliskosti s HIP-om zbližio se i s Aladarom Metzingerom, vijećnikom u Skupštini grada Zagreba s listc HIP-a. To druženje Leticu je stajalo kaznene prijave jer je dugovanje 5,4 milijuna kuna Metzingerove privatne tvrtke za najam teniskih terena na Zagrebačkom velesajmu Letica prebacio na Teniski savez. Zatim je odlučio potražiti novog političkog partnera uz kojeg bi se mogao domoći imuniteta saborskog zastupnika. Đapić, i sam pritiješnjen kaznenom prijavom zbog plagiranja magisterija, Leticu je objeručke prihvatio. Zbog kroničnog nedostatka javnosti koliko-toliko prihvatljiva članstva, Đapić nije ustrajao da se Letica i formalno učlani u njegovu stranku, nego mu je dopustio da mu se pridruži kao tzv. neovisni kandidat. Time je Letici ostavio mogućnost da se po potrebi bezbolno ogradi od pravaša kad ocijeni da ta suradnja više neće biti dostojna "njegovih komparativnih prednosti".

Potom su pravaši krenuli u predizbornu kampanju. Letica se obukao u kostim bana Josipa Jelačića i odjahao prema hrvatsko-slovenskoj granici. HSP se istodobno počeo dvosmisleno ograđivati od ustaštva. Dosljedan isticanju vlastitih "komparativnih prednosti", Letica je samom sebi za još ne posve određeno ograđivanje od fašizma već pripisao ekskluzivne zasluge ("HSP se na moju inicijativu odrekao ustaštva", Jutarnji list, 16. studenoga 2003.).