Slobodna Dalmacija: 04. 12. 2003.

Govoreći (ne)diplomatski

Šenol SELIMOVIĆ

Europski diplomati ne vjeruju HSP-u ni kad darove nosi. Njemačkog veleposlanika Weissa nije impresionirala činjenica što je ova stranka sa svoje web stranice uklonila Europi neprihvatljive stavove o manjinama i o konfiskaciji imovine Srba. Dakle, još jednom je potvrđen onaj nedjeljni manifest što ga je talijanski veleposlanik Grafini u ime EU diplomata odaslao javnosti s jasnom porukom: "S HSP-om u vladi, Hrvatskoj je ugrožen put prema Europi." Ali, ostavimo na čas po strani pitanje jesu li ocjene EU diplomacije o HSP-u točne ili ne. Zamislite da kojim slučajem hrvatski veleposlanik u Rimu javno komentira, tj. "izrazi zabrinutost" zbog ulaska desničarske postfašističke stranke Gianfranca Finija u vladu!? Nema sumnje da bi tamošnja politička javnost, ali i cijela Europska unija, bez sumnje, s podsmijehom i podozrenjem prokomentirala ispad ambasadora jedne male zemlje. Ali i u diplomaciji vlada pravilo po kojem 'nije dopušteno volu ono što je i Jupiteru'.

Na svim diplomatskim akademijama u svijetu gdje se izučava ili usavršava diplomatski zanat, jedna od najvažnijih lekcija koju svaki polaznik mora naučiti "kao pjesmicu napamet" jest diplomatska etika. Ona nalaže svakom diplomatu nekoliko svetih pravila ponašanja: poštuj pravne propise zemlje primateljice, njezine običaje, i - nikad ne komentiraj i ne miješaj se u unutarnje stvari zemlje primateljice!

EU diplomati to jako dobro znaju i nije slučajno što su u svom manifestu naglasili kako se "oni ne žele miješati u hrvatsku unutarnju politiku, ali žele da hrvatska javnost čuje poruku EU-a". No, je li to baš tako? Ako komentiranje rezultata parlamentarnih izbora koji su, usput kazano, provedeni s najvišim demokratskim standardima, zatim jedne političke stranke te njezina programa i možebitne uloge u novoj vladi - ako to nije miješanje u unutarnju politiku jedne zemlje, kako bi ono onda trebalo izgledati?

Ako se strani diplomati tako izravno i javno bave unutarnjim političkim životom Hrvatske, ocjenjujući njezine izglede na putu u EU zbog jedne političke stranke, ne bi li nas logika konzekventno odvela do pitanja o smislu demokratskih i slobodnih izbora. I ne bi li takvo pravo trebalo dati svim diplomacijama, a ne samo onima jakima? Desnica i ultranacionalisti sastavni su dio političke pozornice svih europskih demokracija. Protiv toga, dakako, nije cijepljena ni Hrvatska. No, koliko će oni utjecati na kreiranje državne politike, pa tako i europkih težnji najvećeg dijela hrvatskih građana, ipak je prvenstveno stvar hrvatske političke pameti, ma kakva ona bila.