Jesu li neki kolumnisti uistinu proroci ili tek trgovci naručene budućnosti? Thomas Friedman, koji je toliko utjecajan da ga je Noam Chomsky nazvao glasnogovornikom State Departmenta u The New York Timesu, predložio je u svom članku "Proširenje NATO kluba" (26. listopada) primanje Iraka, Egipta i Izraela u njegovo članstvo.

U vezi obrazloženja za Irak pozvao se na Michaela Mandelbauma da bi iračka vojska morala postati dovoljno jaka radi odvraćanja Irana, ali ne prejaka kao Sadamova kako ne bi prijetila susjedima i demokraciji, nego bi je štitila poput vojske u Turskoj. Što se tiče Egipta, tu mu je kao asocijacija poslužio iskaz lorda Robertsona da je od milijun i 400 tisuća NATO-ovih vojnika jedva njih 55 tisuća sposobno za misije u inozemstvu, zaključivši da bi tu operativnu prazninu valjalo ispuniti egipatskim vojnicima, kojih je previše, a nemaju što raditi.

Na taj članak reagirao je Muhamed, ali onaj Sid-Ahmed u Al-Ahramu (6-12. studenog), podsjećajući da je NATO nastao kao instrument hladnog rata i da ne može biti automatski odgovor na krizu između Sjevera i Juga, kao što je bio u odnosima Zapada i Istoka. NATO nije ekipiran za borbu protiv terorizma i Izrael sve dok (se) ne riješi palestinsko pitanje neće nikada biti prihvaćen kao partner, saveznik ili prijatelj Arapa, bio unutar ili izvan NATO-a. Ovaj vojni savez ne može služiti kao smokvin list za legalizaciju okupacije Iraka, a egipatski vojnici ne bi htjeli biti pokriće za muslimanski karakter NATO-ova peace-keepinga u Afganistanu ili Iraku.

Sve to Sid-Ahmeda podsjeća na masovne žrtve koje je egipatski narod plaćao još od izgradnje Sueskog kanala. Egipatska vojska sebi ne može dopustiti da bude percipirana kao topovska hrana i plaćenička soldateska čija je funkcija nadomjestiti deficit u NATO-ovu ljudstvu. S druge strane, premda Egipat i Izrael već obvezuje potpisani mirovni sporazum, on ne sprječava bivšeg izraelskog ministra Avigdora Libermana da zaprijeti kako će Izrael srušiti Asuansku branu ako se Egipat prikloni Palestincima u njihovu otporu prema Izraelu.

U NATO-u, međutim, ne odustaju od svoje simboličke projekcije iskoraka na Bliski istok, pa će se njegov sljedeći summit održati upravo u Istanbulu. Turska je odavno u NATO-u, ali unatoč tome u njoj politička krvoprolića nisu iskorijenjena pa sezonu kurdskog smjenjuje islamistički, tj. antirežimski terorizam. Američka politika u cilju destimulacije "vjerskog" terorizma predlaže ubrzano kooptiranje Turske u EU. Ne spada li takav pristup u set civilizacijskih predrasuda, budući da primjerice ETA nije prestala s "anticivilizacijskim" terorizmom nakon što je Španjolska ušla u EU?

Zar to nije ista wishful thinking logika kao i primanje Iraka u NATO zbog sprječavanja iračkog terorizma odnosno vanjske pacifikacije neke zemlje njezinim unutarnjim snagama? Ako NATO želi ostati koalicija vrijednosti neovisnih država, onda u vezi Iraka mora postaviti pitanje koje je nedavno postavio bivši urednik i kolumnist The Timesa Leslie Gelb o njegovoj podjeli na tri države. Kurdi već ionako godinama uživaju autonomiju na sjeveru, a odnedavno i šijiti na jugu. Tako je bilo i u Otomanskom Carstvu sve dok Winston Churchill 1921. godine nije ta tri odvojena dijela carstva radi nafte sklepao u jednu državu.

No problem je da središnji Irak, kojim vladaju suniti, nema nafte i da je njima u interesu održati jedinstveni Irak. Šijitima bi kao većini odgovarao ujedinjeni Irak, ali Kurdi i suniti ne žele njihovu vlast. Gelb predlaže da bi tim samoupravama trebalo dati države samo uz prethodnu suglasnost njihovih susjeda. Što to znači? Ako je Irak bliskoistočna Bosna i Hercegovina, zašto se pristanak za državnost dijelova BiH nije tražio već branio od Srbije i Hrvatske? Ako je, pak, bliskoistočni SFRJ, treba li njegovim silom sastavljanim dijelovima ikakav placet izvana? Ne bi li se rađanje država moralo preferirati iz demokratskih potreba naroda na vlastiti teritorij, a ne iz tuđih strateških, naftnih ili antiterorističkih pobuda?