Vjesnik: 09. 12. 2003.

Irak kao prvi Sanaderov test

Biranje Washingtona kao privilegiranog partnera donosi i neugodnu obvezu Sanaderu da ubrzo objavi jasan hrvatski stav o izuzimanju Amerikanaca od odgovornosti pred Međunarodnim kaznenim sudom i objavi hoće li Hrvatska slati svoje vojnike u Irak / Irak je nezgodna cijena koju plaćaju mali (recimo Poljska) da bi udovoljili velikima. Račan je to izbjegao platiti i zato tako dragovoljno sjeda u oporbenu klupu. Sanader tek mora dokazati kako se to isplati platiti

ZORAN VODOPIJA

Kad Ivo Sanader sastavi novu vladu bit će to novi start HDZ-a i Hrvatske, među ostalim, u Europi i Americi. Prvi start Hrvatske nakon proglašenja neovisnosti, rata i priznanja u svijetu, bio je spor i bolan. Račanova i Budišina koalicija je 3. siječnja poletjela iz niskog starta zbog velike potpore birača i uz izraženu blagonaklonost Europske unije i Washingtona.

U kakvoj klimi drugi put starta HDZ?

Hrvatska je međunarodno priznanje izborila početkom 1992. – dok se američka administracija još zanosila vizijom spašavanja Jugoslavije – na temelju lobiranja Njemačke, Austrije i Vatikana. Sredinom devedesetih odnosi s Washingtonom su već dovoljno uhodani da osiguraju američku obavještajnu i diplomatsku logistiku u vrijeme »Oluje«. Do 2000. Hrvatska ulazi u Vijeće Europe i donekle hvata korak s Mađarskom, Češkom, Slovenijom i ostalim tranzicijskim zemljama koje je rat zaobišao. Tuđmanov stil vladanja zapadna diplomacija poistovjećuje s Mečiarovim u Slovačkoj i Hrvatska je na strogo usporenom pristupu Europskoj uniji i NATO-u.

Koalicija je 3. siječnja 2000. dobila carte blanche od birača i od međunarodne zajednice. Vanjska blokada je dignuta i mogla je isploviti na otvoreno more. U zemlji je imala slobodne ruke da provede ono što je obećavala. U ljeto 2000. Hrvatska ulazi u Partnerstvo za mir (PFP), pripremni razred za NATO. Potpisuje s EU-om Sporazum o suradnji i pridruživanju.

Čini se u početku kao da može uhvatiti čak i Sloveniju i upasti s desetak tranzicijskih zemalja u prvom krugu u Europsku uniju. To se, jasno, ne događa. Sad je vrlo neizvjesno i hvatanje Bugarske i Rumunjske koje bi do 2010. mogle ući u EU. Hrvatska je gurnuta natrag u društvo Albanije, Makedonije, pa čak i BiH i Srbije i Crne Gore.

Riskirat ću kritiku da je ovo što slijedi paušalna ocjena, ali očito je da je novi zastoj Hrvatske, nakon dobrog starta 2000., posljedica kombiniranog učinka politike tzv. međunarodne zajednice prema Hrvatskoj i politike koju je vodila Račanova koalicija.Prvo, ne postoji nešto konzistentno što bi se zvalo međunarodna zajednica koja vodi neku svoju politiku po svijetu. Postoji SAD kao velesila sumnjičava više nego ikad prema organiziranoj Europi kao protuteži.

Postoji neorganizirana Europa koja uglavnom bezuspješno traži zajedničku vanjsku politiku, zajedničku vojsku i zajedničku strategiju širenja Europske unije i prihvaćanja novih članica. Ono u čemu se članice Europske unije najlakše mogu složiti su povremeni signali upozorenja pristupajućim zemljama, među koje spada i Hrvatska. U tu kategoriju ide upozorenje HDZ-u da ne koalira s HSP-om.

Regionalna politika Washingtona prema Hrvatskoj i susjednim državama nipošto ne mora koincidirati s regionalnom politikom Europske unije. Uostalom, regionalna politika EU-a je kompromis dogovoren na temelju pojedinačnih interesa najjačih članica. Iz Bruxellesa uvijek stižu političke poruke, a na terenu postoji konkretan talijanski interes za bosansku struju, njemački za srpske mobitele i francuski za autoceste, da ne spominjemo sad Hrvatsku. Amerika preko super baze Bondsteel na Kosovu osigurava koridor Njemačka – Turska i svoje interese u cijeloj regiji.

Račanova i Budišina koalicija je na komplicirane poruke i izazove iz Bruxellesa i Washingtona odgovorila vanjskom politikom koja je krenula dobro da bi potom stala u mjestu. Do 2000. je Hrvatska trpjela u svijetu zbog Tuđmanove autoritativne politike u zemlji. Na kraju 2003. Hrvatska je, pak, repozicionirana u rang Albanije i Makedonije, malo ispred BiH i SCG, malo iza Bugarske i Rumunjske.

Sada Hrvatska trpi posljedice promašaja koalicijske vlade u odnosima s Haaškim sudom, prema susjednim zemljama, prema nekim članicama Europske unije i prema SAD-u. Konkretno: Račanov gaf s Piranskim zaljevom, nejasna strategija o izručenju Bobetka i Gotovine, Pankretićevo nasilno prijevremeno uletavanje s gospodarskim pojasom, krivi signali prema Britaniji, nesposobnost da se prikažu razmjeri stvarnog povratka Srba i osigura strani novac za obnovu ratom razrušenih područja, dvostruki signali odaslani prema Americi...

Račanova je koalicija počela jedinstveno samo u rušenju HDZ-a da bi ubrzo Budiša vukao na jednu, Tomčić na drugu stranu, IDS napustio sve to... Onaj tko šalje poruke ili vuče poteze nejasne ili svaki tren drukčije, gubi na vjerodostojnosti i gubi na izborima.

Euforija liberalno-socijaldemokratske Europe koja je ponijela Račana i partnere do pobjede danas više ne postoji. Europa se izborima okrenula desno, što pogoduje drugom startu HDZ-a i prvom Sanadera. Narodnjačko-demokršćanski trend u Europi koincidira s Bushevim izvozom republikanizma. Blair se pretvorio u Busha.

Sanader je unaprijed odigrao na Ameriku. Žužul sigurno ima više znanja i iskustva od Picule koji je stajao mnogo bolje u domaćim anketama negoli u kontaktima sa stranim diplomatima. Ali biranje Washingtona kao privilegiranog partnera donosi i neugodnu obvezu Sanaderu da ubrzo objavi jasan hrvatski stav o izuzimanju Amerikanaca od odgovornosti pred Međunarodnim kaznenim sudom i objavi hoće li Hrvatska slati svoje vojnike u Irak.

A Irak je nepopularno odredište u koje i američki predsjednik stiže incognito na samo dva i pol sata da bi iznenađenim vojnicima dizao moral slikanjem s umjetnom puricom na Dan zahvalnosti. Irak je nezgodna cijena koju plaćaju mali (recimo Poljska) da bi udovoljili velikima. Račan je to izbjegao platiti i zato tako dragovoljno sjeda u oporbenu klupu. Sanader tek mora dokazati kako se to isplati platiti.