Novi list: 22. 12. 2003.

Sanader i 14 patuljaka

Piše: Jelena Lovrić

Dok se opozicija još ne može složiti oko raspodjele funkcija koje će joj pripasti u parlamentu, budući je premijer jučer javnosti predstavio koncept nove vlade i svoje odabranike za ministarske dužnosti. Vlada je skresana na 14 ministarstava, ministarska je ekipa bez većih iznenađenja, ali i bez nespornih asova.

Hrvatska je definitivno imala preglomaznu vladu i Banske je dvore svakako trebalo racionalizirati i drugačije posložiti. Ali je krajnje neozbiljno zahtjevan i delikatan posao redizajniranja izvršne vlasti povjeriti jednom generalu – riječ je o bivšem pomoćniku ministra obrane Krešimiru Ćosiću – koji se preslagivanjem ministarstava bavi iz hobija. Ljudi koji o tome nešto znaju – nisu konzultirani. Neven Šimac, koji je posljednjih godina radio na modernizaciji uprava nekoliko tranzicijskih zemalja, ovdje je ispao nepotreban, iako je nudio besplatnu pomoć.

– Katastrofa je da javnu upravu reformiraju generali – tvrdi u jednom intervjuu Ivan Koprić, profesor upravne znanosti, objašnjavajući da je jednako katastrofalno ako se u kompleksan mehanizam javne uprave intervenira na temelju ideja oblikovanih iz hobija. Po njemu, problem nije u broju ministarstava, nego u nestručnosti javne uprave, njenom autoritarnom gardu te nedemokratskom duhu. Za razliku od Sanadera, koji tvrdi da se njegova vlada s manjim brojem ministarstava neće gubiti u svađama i praznom hodu, stručnjaci su mišljenja da se poduzetim promjenama neće osigurati željena efikasnost ni pojeftinjenje države.

Sanaderova ekipa, na žalost, ne djeluje kao dream team. Nema u novoj vladi jakih imena (najpoznatiji je pretjerano amerikanizirani vanjskoposlovnjak Žužul ili razvikani ali već s nekoliko pogrešnih izletavanja probušeni financ– Šuker), dio je novih ministara javnosti uglavnom nepoznat pa je teško znati što se od njih može očekivati (to vrijedi za predloženog ministra obrane Berislava Rončevića, ili bivšeg varaždinskog župana Marijana Mlinarića, koji bi trebao dobiti resor unutarnjih poslova), dio prati skepsa upravo zato jer je predobro poznato čemu se od njih treba nadati. Prodornom Kalmeti, dosad vještom gradonačelniku Zadra, pripalo je mega ministarstvo – mora, prometa, razvitka i turizma. Od njega se očito mnogo očekuje. On je Sanaderova Katica za sve.

Hebrangov povratak na mjesto ministra zdravstva (kojemu je sada prikeljena i socijalna skrb), u zdravstvenim ustanovama već proizvodi strepnju. Dobar je liječnik, ali nije bio dobar ministar. Njegova se najava o takozvanom »ispravljanju nepravdi« shvaća kao dopuštenje za čistke i progone. Marini Matulović Dropulić zapalo je ministarsto graditeljstva i zaštite okoliša, a dok je ona bila gradonačelnica podno Sljemena, Zagreb je postao najveće divlje gradilište u Hrvatskoj. Jadranki Kosor namijenjena je uloga ramena za plakanje – braniteljima, stradalnicima, ženama, starcima. Njena će navodno meka ženska duša za njih uvijek naći razumijevanje, ali mogu li očekivati neke opipljivije rezultate – teško je reći. Problemima bremenito pravosuđe Sanader predaje deceovki Vesni Škare Ožbolt, koja osim žarke želje drugih kvalifikacija za taj posao baš i nema.

Slab tim, jak premijer. Sanader je očito izabrao ekipu kojom će lako dominirati i koja mu uglavnom neće praviti probleme. Pitanje je samo hoće li biti sposobna realizirati njegove zamisli i ozbiljno upravljati državom.